Mapa stranica | Prijava

U fokusu








Revizorsko izvješće za 2015. godinu

03. siječnja 2017. g.


Revizorsko izvješće o radu Saveza Dodir za 2015. godinu dostupan je na sljedećem linku:




 

 


 

Godišnji izvještaj o radu za 2015. godinu

18. srpnja 2016. g.


Godišnji izvještaj o radu Saveza Dodir za 2015. godinu dostupan je na sljedećem linku:




 


Godišnji izvještaj o radu za 2014. godinu

15. siječnja 2015. g.


Godišnji izvještaj o radu Saveza Dodir za 2014. dostupan je na sljedećem linku:




 


SensAge letak

10. prosinca 2013. g.


Ovdje možete skinuti letak o SensAge-u na hrvatskome jeziku.




 


 SensAge - film

11. lipnja 2013. g.

 


U sklopu projekta Sensage “Cjeloživotno učenje za starije osobe s osjetilnim oštećenjima”  snimljen je video koji možete pogledati. Cilj projekta je omogućiti starijim osobama sa osjetilnim oštećenjima sudjelovanje u procesu cjeloživotnog učenja u skladu s EU strategijama i UN Konvencijom o pravima osobama s invaliditetom te postati “referentna točka” za sakupljanje, analizu i diseminaciju metodologija i materijala da bi se omogućilo aktivno starenje europskih građana sa osjetilnim oštećenjima, promovirati samostalnost, kvalitetu života i socijalnu inkluziju. Na stranici 
Sensage možete naći članke, novosti i informacije vezane uz starije osobe sa osjetilnim oštećenjima.

 

SenSage - Hrvatski titlovi from Sensage on Vimeo.

 


 

SensAge

21. ožujka 2013. g.

 

Prva, od tri konferencije, održala se u sklopu Grundtvig Network projekta Lifelong Learning Needs for Ageing People with Sensory Disabilities (SensAge) u Zagrebu, 30. rujna 2012 godine. Konferencija je bila u sklopu 8. međunarodnog znanstvenog skupa “Istraživanja u edukacijsko-rehabilitacijskim znanostima” (kao Postkonferencija) koji se održavao na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Jednodnevna, Postkonferencija: Education and Rehabilitation of Ageing People: research, experience and prospects, fokusirala se na dosadašnja znanja i istraživanja sa područja starenja i senzoričkih teškoća te je dala široki pregled na spomenutu tematiku razmjenjujući znanja i iskustva sa područja Europe i Quebec-a.


Ispred Fakulteta nazočne je pozdrava prof.dr.sc. Ljubica Pribanić koja je i bila imenovana kao kontakt osoba između Fakulteta i SensAge projekta. Plenarna predavačica, Marie-Dominique Lussier, došla je iz Francuske a govorila je o dvostrukom senzoričkom oštećenju i starenju kao izazovu za prevenciju, rehabilitaciju i profesionalno usavršavanje. Na Konferenciji su zatim slijedila vrlo zanimljiva izlaganja s različitim tematikama:

- Alan Suttie, Teaching and Social Work, Fife Society for the Blind, Scotland, UK;
- Ivona Salaj, Educational and Rehabilitation specialist, Croatian Association of Deafblind Persons Dodir, Croatia;
- Valerie Wood-Gaiger, Retired Volunteer, Learn with Grandma, Wales, UK; Isabella Ballesteros, FIBHGM, Spain;
- Marit Bjerke, Special Education Teacher, Oslo Voksenopplaering Skullerud and Thorhild Løkkeberg Pedersen, Head of Department, OVS, Norway;
- Félix Villar Gómez, President of ONCE’S General Council’s Commission for Ageing Members and Trainer of Special Needs Teachers, ONCE, Spain;
- Gudbjorg Arnadottir, National Institute for the Blind, Visually Impaired, and Deafblind, Iceland;
- Krisztina Kovács, Lecturer, ELTE University Bárczi, Faculty of Special Education, Hungary;
- Peter Verstraten, Senior Project Manager/Science Coordinator, Royal Dutch Visio, the Netherlands;
- Stefana Cankova, Office and Membership Officer, EASPD, Belgium;
- Blaithin Gallagher, Head of Projects & Research, NCBI, Ireland;
- Sylvie Bilodeau, Directrice des services professionnels et de réadaptation, Institut Nazareth et Louis-Braille, Québec, Canada.

Na Konferenciji je također bila predstavljena radna verzija SensAge-ovog interaktivnog web portala s bazom znanja koja će se kreirati od strane SensAge projekta, a u funkciju će biti puštena početkom 2013.godine.


Poster i Flyer možete skinuti ovdje: 

        
 


Kako približiti svijet gluhoslijepih osoba drugim ljudima?

19. ožujka 2013. g.

Zamislite sunčan, proljetni dan. Šećete parkom. Promatrate buđenje prirode – listanje drveća, šareno cvijeće pokraj puta, ljeskanje vode u fontani na suncu. Čujete žamor mnoštva djece, cvkut ptica i lavež razigranog psa. Što još vidite i čujete? Kakve misli i osjećaje to u vama budi?

Sada zažmirite i pokrijte rukama svoje uši. Zamislite da je jedino što vidite mrak i jedino što čujete tišina. Nema svjetla, boja, glasova, šumova.

Vratite se u park. Šetajte šljunčanim putem i razmislite kako sada možete doživjeti prirodu, boje, zvukove. Mislite da ne možete uopće?

Osjetite miris proljetnog cvijeća, vlažne trave i šećerne vate s obližnjeg štanda. Osjetite sitne kamenčiće pod svojim cipelama, mekanu travu i asfaltiranu stazu. Dodirnite hrapavu koru drveta zagrijanog od sunca i hladni metalni rukohvat klupe na kojoj sjedite. I nemojte se uplašiti kad vam u krilo skoči mekani psić i poliže vam ruku u znak pozdrava. Pružite svoje ruke kako bi vas njegov vlasnik mogao pitati kako ste danas.

Gluhosljepoća nije i ne smije biti život u izolaciji, mraku i tišini zatvorene sobe, život u samoći i odbačenosti, zaboravljenosti i dosadi – život bez života. Gluhosljepoća ne znači neproduktivan život, nemogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti, beskorisno čekanje prolaznosti vremena. Gluhoslijepa osoba nije osoba kojoj se morate bojati prići jer ne znate hoćete li ju razumjeti i ona vas. To nije osoba za koju je najbolje da ostane kod kuće jer vani ionako nema što čuti i vidjeti. To nije osoba kojoj ne treba razgovor jer joj je tišina draža.

Ako gluhoslijepe osobe žive u mraku i tišini, to je samo zato jer smo ih mi tamo ostavili. Oni osjećaju, smiju se i plaču, vole i žive. Gluhoslijepe osobe se mogu brinuti o sebi ako im dopustimo i naučimo ih, one mogu raditi ako im damo podršku, mogu se baviti umjetnošću, mogu se družiti s prijateljima ako im omogućimo prevoditelje. Oni trebaju nekog da bude njihove oči i uši, da ih povede ili im prevede poruku. Oni trebaju našu podršku za sretan i ispunjen život.

Napisala: Ilka Zadro


Zašto smo MI drugačiji

21. siječnja 2013. g.

 

 


Hrvatska Božićna priča

Vladimir Čemersky*

Posvećujem ovu istinitu priču mojem
mladom rođaku P.R.** sa željom da je ispriča svojoj djeci da je njegova djeca ispričaju njegovim unucima.

Probudila me lupa na vratima našeg stana. Pogledao sam kroz prozor. Bio je sumrak, tek prvi osvit dana. Prestrašio sam se i ponovno zavukao u svoj krevet. Čuo sam neke razgovore došljaka s mojim ocem, a iza toga nastupila je tišina. U kuhinji su tiho razgovarali moji roditelji. Prikrao sam se i ušao u kuhinju. Otac je već oblačio cipele, a majka je imala pune oči suza. “Bože, što se dogodilo!“ pomislio sam u sebi.

S majkom smo sinoć svi molili Anđela Čuvara koji nas stalno čuva i prati, a sada mama plače, a tata smrknuta lica mora otići u jutarnji sumrak. Tata je zagrlio mamu, a mene poljubio i otišao. I danas, nakon dugo godina, čujem njegove korake po drvenim stepenicama našeg stana.

Majka i ja pohrlili smo na prozor koji je gledao na ulicu. Ugledali smo tatu kako žuri u Gimnaziju Gospić gdje je službovao kao profesor. Vratio sam se u krevet u strahu da danas neću moći s mojim prijateljem Ivicom ići na rijeku Novčicu. On je stariji od mene i od moga prijatelja Ante. Obećao nam je pokazati kako se love “piori“. Od velike brige nisam mogao zaspati. Iako je bilo rano jutro, ustao sam, uredio se i ušao u kuhinju, očekujući od majke dopuštenje za odlazak na Novčicu. Međutim, majka je bila kratka i odrešita: “Danas ostaješ kod kuće, nema nikakva izlaska na ulicu“. Pokušao sam je uvjeriti da mi je jučer otac, u razgovoru s Ivicom, odobrio odlazak na Novčicu. Objasnio sam majci da se ne treba bojati za mene jer Ivica je odličan plivač, on skače sa “benta“ u najveći “dumbalj“. Mnoge je već spasio koji su se topili. Usprkos svim mojim uvjeravanjima, majka je ostala kod svoje zabrane. Na moje posljednje pitanje: “A što ću reći kada Ivica i Ante dođu po mene?“, majka je kratko odgovorila: “Oni danas neće doći po tebe, danas nitko ne izlazi iz kuće“.
Želio sam naučiti loviti “piore“, pripremio sam dugački “rakač“, ali sada mi sve propada. Kome to smeta te meni, Ivici i Anti zabranjuje loviti “piore“?! Nije mi ostalo ništa drugo nego tužno gledati kroz prozor.

Stanovali smo na prvom katu. Imao sam dobar pogled na centar grada. Već je bio bijeli dan, ali gle čuda – nikoga na cesti! Ulice prazne, nema đaka pred gospićkom Gimnazijom. Pogledam prema crkvi, a tamo stoje dva žandara s noževima na puški. Nitko ne otvara dućane, nema kola s konjima, ali nema ni kočija koje bi u to vrijeme žurile na kolodvor. Volio sam gledati kočije, jer su njih vozili lijepi konji. Prošlo je dvanaest sati no “podne“ nije zvonilo. Odjednom sam ugledao čudnu povorku. Brzo sam pozvao majku da vidi što se događa. Prolazilo je desetak ljudi vezanih lancima, dva po dva. Žandari naprijed i straga drže lance te ih vode kao divlje životinje. Oni hodaju uspravni, ali smrknuta lica. Majka me je otjerala s prozora da ne gledam taj prizor i samo je dodala: “Vidiš, danas ne smijete izlaziti na ulicu“. Mlađi brat je plakao jer se neće moći igrati pred našom kućom. Sestra se spremala u prvi razred pučke škole, uređivala svoju početnicu i kamenu pločicu za pisanje. Njezino zdravlje bilo je slabo. Roditelji nisu odlučili hoće li ove jeseni ona krenuti u školu.

Poslije podne vratio se otac kući. Bio je zabrinut, nije se po običaju s nama veselo razgovarao, nego nas je sve tužno gledao. Uskoro su došla dva tatina đaka iz viših razreda. Čuo sam kako su pripovijedali i tumačili majci: “Ustanak je u Brušanima, pun je Velebit ustaša. Napali su oružničku postaju u Brušanima. Ima mrtvih i ranjenih. Žandari i vojska hvataju sve odrasle muškarce, vode ih ispred sebe po Velebitu. Ako ustaše zapucaju, najprije će poubijati zavezane ljude, a onda žandare. Narod je uznemiren, mnogi su u strahu. Srbi se okupljaju, groze se Hrvatima“. Slušajući ih, naša majka je uzdisala i vapila: “Bože spasi nas i zaštiti od ove nevolje“. Sutradan kad se vratio iz škole, otac je rekao majci tužnim glasom: “Svi profesori Hrvati bit će premješteni. Moramo se odmah početi pakirati, a naknadno će nam biti rečeno kamo idemo“.

Uskoro su nam u stan donijeli sanduke u koje ćemo spakirati naše stvari. Mnogi susjedi i rođaci došli su nam pomoći. Ja sam morao svoje stvari staviti na jednu hrpu. Na njih sam stavio svoj “rakač“ kojim sam trebao naučiti loviti “piore“. Bio je dugačak skoro tri metra. Majka ga je odmah uklonila i rekla mi: “Tamo kamo idemo, nema „piora“. Za tamošnje ribe dobit ćeš novi rakač“. Bio sam tužan što se moram rastati od tako lijepog i velikog “rakača“. Nisam znao kuda ću s njim. Majka je odlučila ostaviti ga mojim prijateljima Anti i Ivici, koji će sada bez mene ići na rijeku Novčicu loviti “piore“. Oh, kako sam bio žalostan što neću više biti s njima.

Složio sam svoje knjige za školu, uskoro ću u drugi razred. tu je i prva čitanka. Nemam više početnice. Posebno sam zamotao svoju kamenu “školsku pločicu“ s pisaljkom na kojoj sam učio pisati. Moje knjige, teke i igračke zaronile su u jedan sanduk. Nije prošlo mnogo vremena i sve je bilo spakirano. Odjednom stan je bio prazan. Nestalo je moga stolića na kojem sam učio, nestalo je moga malog kreveta na kojem sam spavao. Od majke sam dobio zavežljaj u kojem je bilo moje rublje. Otišli smo spavati kod naših rođaka. Kada sam na rastanku pogledao naš nekadašnji stan, prazan i hladan, skoro sam zaplakao. Ali svi su se nekuda žurili i ja sam ga morao brzo napustiti.

Sutradan ujutro sve spakirane stvari odvezli su na kolodvor. Sjedio sam uz kočijaša na velikim kolima koja su vozila naše stvari. Na kolodvoru nas je čekao veliki teretni vagon. Radnici su sve naše stvari prenijeli u njega. Uskoro je došao željezničar, zatvorio i zaključao vagon, a mi smo se vratili u grad. Ponovno sam ugledao prozore našeg stana iz kojih je virila praznina. Rasplakao sam se jer sam pomislio kako mi nemamo “svoje kuće“.
Spavali smo kod našeg dida Bikana. Ostali smo kod njega nekoliko dana. Veliko dvorište s konjima, kravama, kokama i praščićima, bio je za mene uvijek novi i veliki doživljaj. Uskoro su došli neki ljudi po nas i rekli su nam da moramo putovati u Petrinju. Tata mora neko vrijeme ostati u Gospiću, a mi s mamom moramo ići. Čudno mi je bilo što se žandari toliko vrte oko nas. Svaki dan po dva puta dolaze gledati, pitati, razgovarati s majkom i didom Bikanom. Nisam mogao razumjeti što se događa.

Došao je dan rastanka. Did Bikan nas je sve posjeo u kočiju. Majka je ridala od žalosti, grlila se i ljubila s rođacima, susjedima i prijateljima. Did je brinuo oko konja i kočije, slagao stvari, pazio na našu udobnost. Ja sam sjeo s didom na povišeno mjesto kočijaša. On me zagrlio i potjerao konje. Svi smo u tuzi krenuli kroz grad na kolodvor. Ljudi su nam mahali i pozdravljali. Neki su zaustavljali kočiju, pružali nam pakete hrane i ispraćali nas suznim očima. Jedna je žena s pločnika viknula: “Sretan put, držite se hrabro. Proganjaju nas, ali neće dugo“. Odjednom su joj prišla dvojica muškaraca u civilu i uhitili je.

Na kolodvoru sam čuo da čekamo vlak koji dolazi iz Splita i vozi nas za Zagreb. Majka me je držala za ruku, sestru je držala u naručju dobro zamotanu. Pazila je na mlađega brata i mene, jer je znala koliko volimo gledati golemi parni stroj koji vuče tako veliki vlak. Na kolodvoru je uvijek bilo puno ljudi. Uskoro je stigao vlak, nastala je gužva i mi smo se počeli ukrcavati. Ušli smo u jedan odjeljak u kojem je bilo samo dvoje putnika. Zauzeli smo cijelu polovicu kupea. S prozora smo mahali didu Bikanu i svima koji su nas došli ispratiti. Did Bikan, pravi Ličanin, snažan, velik, ali dobar kao duša, sa suzama u očima nas je spremio u vlak, a meni je stalno govorio: “Ode ti meni, sine moj“.

Parni stroj se zahuktao i mi smo krenuli na naš daleki put. S prozora smo posljednji put mahnuli, pozdravljajući sve naše mile i drage koje smo ostavili. Iz daljine smo pratili obrise našeg grada koji nam je nestajao s vidika. Majka se raspričala sa ženom i mužem koji su bili u našem odjeljku. Rekla im je da smo morali napustiti Gospić poslije svih događaja o kojima su oni nešto čuli. Putujemo za Petrinju, idemo u nepoznato. Otac je morao kratko vrijeme ostati u Gospiću. Majka ne zna zašto su nas tako brzo prognali iz Gospića. Ona misli da su oca optužili zato što je puno hodao po Velebitu te se navodno sastajao s ustašama. On je lutao Velebitom zbog istraživanja špilja i kamenja, jer se time bavio kao profesor zemljopisa, geologije i ostalih predmeta iz prirode. Tako sam konačno nešto saznao zašto moramo napustiti naš grad gdje smo se rodili, išli u školu, imali mnogo rođaka i prijatelja.

Nakon jednog sata vožnje pojavio se kondukter, a s njime i jedan žandar. Pregledali su nam karte. Rekli su majci da mora promijeniti odjeljak, sa stvarima i djecom preseliti se u drugi vagon. Oni će nam pomoći prenijeti stvari. Majka se nećkala, rekla je da je ovo dobro mjesto, ima dovoljno prostora. Ne vidi razlog zbog čega bi morala prijeći u drugi vagon. Odjednom se žandar izderao na nju i naredio: “Odmah se pakirajte. Ja vas neću moliti. Takav je propis. Inače ću upotrijebiti grubu silu.“ Svi smo zašutjeli, spakirali se i pošli za njima u drugi vagon. Smjestili su nas u jedan prazan odjeljak. Kada smo prolazili kroz novi vagon, vidjeli smo da u njemu ima mnogo žandara i civila. Neki sjede u zasebnim odjeljcima, imaju vezane ruke. Sada smo saznali da nas čuvaju žandari, a majka je rekla: “Moramo biti mirni i što manje govoriti. Budite strpljivi, idemo preko Zagreba, tamo će nas čekati naši rođaci, donijet će nam hrane, novca i stvari što će nam biti potrebne kada dođemo u Petrinju“.

Veselio sam se jer ću ponovno vidjeti Zagreb. Kada smo došli na zagrebački kolodvor, naš vagon je stao daleko od perona. Nikome nisu dali prići do njega, a mi nismo smjeli tek otvoriti prozor. Ubrzo su naš vagon otkopčali od vlaka i prebacili ga na neki daleki kolosijek. Bio je mrak, nismo mogli ništa vidjeti. Majka je pokušala razgovarati s jednim žandarom i zamoliti ga da je pusti na peron jer nas tamo čekaju rođaci. Ali on je bio nepopustljiv. Uskoro smo od silnog umora svi troje djece zaspali. Ja i brat na sjedalima odjeljka, a sestra na majčinom krilu.

Probudila nas je vika. Uskoro smo svi morali izići iz vagona. Bili smo na kolodvoru u Capragu kod Siska gdje smo trebali presjesti na drugi vlak za Petrinju. Smjestili smo se u čekaonici. Vlak za Petrinju kreće u pet sati ujutro, a sada je tek ponoć. Bilo nam je strašno hladno, bili smo gladni i žedni. Majka nas je nahranila i donijela nam pitke vode. Nismo imali ništa toplo za popiti. Opet se pojavio žandar, majka se potužila, a on je rekao: “Budi sretna da ti je i ovako, moglo bi biti i gore“. Sada sam vidio da smo postali siromasi. Nemamo tate. Sestra zamotana bolesna s temperaturom leži na stolu u čekaonici, ja i brat smo se stisli od hladnoće. Neka bijedna električna žarulja gori tek toliko da razbije mrak. Nema nikoga da nam pomogne. Žandari nas stalno prate i prekoravaju. Vidim majku sklopljenih ruku kako se tiho moli sa suzama u očima. Želio sam doći što prije u Petrinju. Tamo ćemo se moći odmoriti od puta, majka će nam skuhati toplu “bijelu kavu“, koju smo svako jutro pili kod naše kuće u Gospiću.

Konačno je došao vlak za Petrinju. Ušli smo u jedan vagon, prazan, u njemu samo drvene klupe. Uvijek sam se volio voziti u vlaku, ali sada mi je u njemu bilo tako ružno. Stisnuli smo se u kut kako bismo pobijedili hladnoću koja nas je okruživala.

U rano jutro stigli smo u Petrinju. Oko nas je bila tako gusta magla da nismo mogli naći put u grad. Do sada smo živjeli u kraju gdje je magla prava rijetkost. Uskoro spazismo da nas na kolodvoru čekaju dva žandara. Oni će nas odvesti kamo trebamo ići. Rekli su nam da je blizu, oko jedan kilometar. Nismo mogli sami ponijeti svoje stvari. Žandari su našli nekog čovjeka koji nam je rekao da ćemo biti smješteni kod njega. Sve oko nas je bilo vlažno, blata u izobilju. Hodali smo laganim korakom beskrajno umorni, kao da smo na nekom sprovodu. Uskoro smo došli do neke prizemne kuće. Sva je bila ograđena i nije se moglo vidjeti dvorište. Poveselili smo se da će nas uvesti u kuću koju smo vidjeli s ulice. Ali nas odvedoše straga u dvorište u neku trošnu šupu. “Evo ovdje ćete se smjestiti dok ne nađemo nešto bolje“, rekao je žandar. Majka se skamenila u licu, gleda nas, gleda sve ljude oko nas, bez riječi, niti pita niti traži odgovora. Složili su nam daske kako krevete i postavili malu limenu okruglu pećicu. To je bilo sve pokućstvo. Pogledamo iznad sebe a ono šupalj krov kroz koji se vidi malo svjetla. Sa strane rupe u drvenoj pregradi zatvorene starim vrećama i krpama. Čuli smo razgovor žandara s čovjekom koji nas je doveo.  “Dakle, Jovo, nitko k njima ne može ući. Kapija ti ima biti zaključana. Mi ćemo redovito ovdje obilaziti svaki sat. Nemaš da ih hraniš, imaju sa sobom jesti, njihovi su ih opskrbili, jesil sve razumeo“! “Budite bez brige, sve znam, izvršit ću vaše zapovedi“, čuli smo odgovor.

Majka je mene i brata zamotala u dvije dekice koje smo ponijeli sa sobom. Sestra je bila posebno zamotana s velikim jastukom pod glavom. Umorni od puta, zaspali smo vrlo brzo. Kada smo se probudili bio je još dan, majka je naložila vatru u maloj pećnici, zagrijala vodu u malom lončiću, umila nas je sve troje. Zatim nam je dala pojesti nešto suhe hrane koju smo halapljivo progutali. Primijetio sam da majka ništa ne jede, nego samo pije vodu. Kada mi je drugi puta dala jesti, ponudio sam joj polovicu kruha sa sirom. Ali ona je brižno uzvratila: “Samo ti jedi, ja mogu izdržati, nisam uopće gladna“.

Uskoro je došla noć. S dvorišta sam prikupio otpatke drva. Majka je stalno ložila tu malu pećicu. Samo oko nje je bilo toplo jer su zidovi i krov bili šuplji. Sutradan ujutro izišao sam na dvorište i htio poći na ulicu, ali pred vratima stoji žandar. Grubo me je vratio natrag. Čudio sam se zašto mi ne dopušta izići na ulicu. Čuo sam glasove djece te sam ih želio vidjeti i upoznati. Vratio sam se u našu šupu. Rekao sam majci kako nas i dalje čuva žandar. Zabranio mi je izići na ulicu. Majka me je utješila riječima: “Strpi se malo, neće to dugo trajati“. Sve mi se mutilo u glavi, ne znam zbog čega nas tako čuvaju i ne dopuštaju nam povratak našoj kući. Majka nam je davala sve manje obroke hrane. Vidio sam da gladuje te i ja nisam htio više jesti. Samo je mlađi brat kroz plač govorio: “Mama, ja sam gladan....“.

Treći dan ujutro odjednom je kroz rupu u zidu jedna ruka pružila oveću zdjelu punu kuhanog mlijeka. Ubrzo ga je majka zagrijala. Svakom je dala popiti jednu porciju. Najprije bolesnoj seki, zatim mlađem bratu i na kraju meni. Rekao sam majci da ako ona neće piti mlijeka, neću ni ja više ništa jesti. Bojao sam se što će biti s nama ako majka umre od gladi. Oca nema, a majka ne zna kada će doći po nas. Uskoro mi je žandar dopusti kupiti kruha i brašna za nešto malo novaca. U Zagrebu na kolodvoru smo trebali dobiti puno novaca od naših rođaka, ali su nas žandari sakrili od njih. Tako smo ostali samo s nekoliko dinara.

Svako jutro jedna nepoznata ruka donijela nam je mlijeko kroz rupu na šupi. Imali smo mlijeka i kruha za doručak. Iza toga nas je majka spremila spavati jer smo po noći loše spavali zbog hladnoće. Od ukućana nama nitko nije dolazio, oni su izbjegavali razgovor s nama. Ujutro smo čuli korake žene koja nam je krišom dostavljala mlijeko. Nakon nekoliko dana dotrčao sam majci i rekao da pred našom kućom nema više žandara i već sam bio na cesti. Rekla mi je da ne izlazim na ulicu dok me ne umije, poravna najljepše moje odijelce koje sam imao na sebi. Sada sam bio jako zamazan, moje odjelce bilo je prljavo, osobito bijeli ovratnik na koji sam bio toliko ponosan. Cipelice su mi također bile prljave od silnog blata koje nas je okruživalo. Išao sam kupiti kruh. Majka mi je rekla:  “To su nam zadnji dinari, a za sutra vidjet ćemo što će biti“.

Sutradan nismo imali ništa jesti osim mlijeka. Majka mi je davala sljedeće upute: “Kad izađeš na ulicu, pogledaj gdje se nalaze tornjevi dvije velike crkve. One su u centru grada. Idi prema njima. U gradu pitaj neku žensku osobu gdje je katolička crkva. Kraj katoličke crkve ima velika kuća, tamo stanuje župnik. Uđi k njemu, pozdravi ga s “Hvaljen Isus i Marija“, reci mu da smo prognanici iz Gospića, da imaš još brata i bolesnu seku da ne znamo gdje je tata, nemamo što jesti, te da se molimo da nam pomogne. Žandari su nas smjestili u jednoj ulici prema kolodvoru. Zapamti kako ideš da se ne bi izgubio. Ako ne možeš ponovno naći našu ulicu, pitaj kuda se ide na kolodvor. Naša ulica zove se “Kolodvorska“.

Držao sam se majčinih uputa i krenuo u svoje prvo veliko istraživanje. Bilo me je strah, ali bio sam znatiželjan vidjeti ovaj meni nepoznati grad. Došao sam do velike crkve, vidio sam mnogo svijeta, više nego u našem Gospiću. Odjednom sam ugledao nekoliko žena u posebnoj nošnji. Sve je na njima bilo izvezeno prekrasnim crvenim i bijelim vezovima. Zadivljeno sam gledao u njih. Svaka je preko ruke imala košaru i ulazile su u dućane. Zurio sam u izloge i u njih jer tako lijepu nošnju još nisam vidio. Prišao sam jednoj od njih i upitao je li ovo katolička crkva? Odgovorila mi je: “Nije dijete, ovo je pravoslavna, katolička ti je dolje u parku, samo idi ovom ulicom desno. Kada dođeš do parka, vidjet ćeš našu crkvu“. Sada sam bio siguran da su i one katolkinje jer je rekla “našu crkvu“.
Našao sam župni dvor. Sa strahopoštovanjem sam ušao u njega. U hodniku bješe nekoliko vrata, nisam znao na koja treba kucati. Uskoro se otvore jedna vrata i na njima se pojavi starija gospođa. Nju sam pozdravio s “Hvaljen Isus i Marija“, a ona mi ozdravi, onda izrecitiram sve ono što mi je majka rekla da moram reći župniku. Netremice me je gledala, zatim uzdahne: “Oh, Bože!“. Vidio sam joj na licu veliku brigu za mene. Uzela me je za ruku i odvela u župnikovu sobu. Župnik je sjedio za stolom, a pred njim mnogo knjiga. Nešto je pisao. Ona mi je rekla: “Ponovi velečasnom ono što si meni rekao“. Sve sam ponovio, zamuckujući jer sam iza debelih župnikovih naočala vidio samo njegove stroge oči. “Zašto se tvoj otac bavi politikom kada ima troje djece“, upitao me župnik strogim glasom. Vrlo sam brzo odgovorio: “Moj tata se ne bavi politikom. Njega su krivo optužili. On je istraživao pećine i špilje u Velebitu, a žandari misle da se je on sastajao s ustašama. On je dobar čovjek, profesor, voli Liku i hrvatsku domovinu, zato nas proganjaju“. “Tko te je naučio tako braniti oca?“, upitao me župnik. Ja sam s nekim malim prkosom odgovorio: “Čuo sam kada je majka branila tatu pred žandarima“. “Daj mu kilogram kukuruznog brašna“, naredio je župnik gospođi koja me je dovela k njemu. Njegova domaćica odvela me u kuhinju, dala mi je jednu oveću vrećicu i tiho mi rekla: “Nosi ovo mami, ali pazi unutra ima brašna, suhog mesa i jaja“.
Brzo me ispratila do vrata, a ja sam preko parka veselo žurio u našu ulicu sretan što nosim tako veliki paket hrane. Majka ga je otvorila. Bila je sretna što smo dobili veću količinu hrane. Narezala nam je suhog mesa s nešto starog kruha. Jeli smo halapljivo i uskoro je zazvonilo podne. “Sada se pomolimo Bogu za naše dobročinitelje koji su nam do sada pomagali“, rekla nam je majka. Seka i ja znali smo moliti Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu. Molili smo zajedno s majkom.
Moja uspješna ekspedicija kod župnika pobudila je u meni želju da tražim pomoć. Majka ne može ostaviti samu teško bolesnu sestru i malog brata u ovoj šupi. Žandari još uvijek na nju paze. Dva ili tri puta dnevno se pojave, uvijek je nešto ispituju i dobacuju.

Izišao sam na dvorište i istraživao oko kuće. Prišuljao sam se do ulaznih kućnih vrata i gledao ima li koga u njoj. Nigdje glasa. Stao sam na prste, pogledao kroz staklena vrata u kuhinju. Kraj prozora je sjedila žena nešto starija od majke. Zurila je kroz prozor. Bojao sam se muškaraca u ovoj kući jer su oni uvijek razgovarali sa žandarima. Lagano sam otvorio vrata i rekao pomalo tužnim glasom: “Hvala vam što nam dajete svako jutro mlijeko, da nije vas već bismo umrli od gladi i zime.“. “Šuti o tome dijete, nikome ne govori, jer će nas oboje natući zločesti ljudi“, odgovorila mi je tihim glasom.
Zamolio sam je da nam posudi lonac jer smo dobili kukuruznog brašna. Majka bi nam skuhala palentu s mlijekom, jer mi to volimo jesti. Ustala je bez riječi i od svog suđa dala nam lonac. Otrčao sam majci sav sretan. Majka se iznenadila mojoj snalažljivosti. Kazala nam je:
Sutra ujutro napravit ćemo palente i mlijeka za doručak“.

Mislio sam u sebi, neka sada sve što je ostalo od hrane pojedu moja majka, seka i brat. Ja ću se čuvati sutra za doručak. Sutradan osvanuo je maglovit dan. Spavali smo obučeni zbog hladnoće. Samo smo ja i brat skidali cipele. Sestra je stalno ležala zamotana na daskama. Majka je rekla:
Danas je nedjelja. Čuju se zvona koja zvone i pozivaju vjernike u crkvu.“ Zamolio sam je da me pusti u grad. Sada znam gdje se nalazi naša crkva. Prišuljao bih se župnikovoj gazdarici. Rekao bih joj da smo sve pojeli. Neka nam ponovno složi paketić hrane, inače umrijet ćemo od gladi. Ona je dobra žena. Velečasni nije tako dobar kao što je bio naš u Gospiću. Njega se bojim i ne bih ga želio ponovno susresti. Majka je dugo razmišljala o mom prijedlogu. Napokon je rekla: “Idi, neka te Bog čuva“:

Otrčao sam do parka i crkve. Želio sam sve razgledati. Ušao sam u crkvu. Bila je ljepša i bogatija nego naša u Gospiću. Svi oltari su bili pozlaćeni. Na glavnom oltaru slika mučenika koji izgara u plamenu. Bio sam zbunjen, tužan što sam ovdje sam. U crkvu sam uvijek išao s majkom ili nekim starijim od sebe. Sada stojim i gledam, osamljen bez ikoga svoga. Nekoliko žena sjedi u klupama, ne obraćaju pažnju na mene. Gledaju pred sebe i mole se tiho. Nakon razgledavanja crkve skakutao sam malo po parku i uživao u slobodnom prostoru. Pogledao sam prema župnom dvoru sve je bilo zatvoreno. Ne mogu ući niti na dvorišna vrata. Želio sam pogledati preko ograde u dvorište, ali ograda je bila viša od mene. Pomislio sam na župnikove stroge oči i odmah sam odustao. Oh, da se bar pojavi njegova dobra gazdarica koja nas je spasila od gladi. Malo ću prošetati po gradu, vratiti se u crkvu i moliti našeg Anđela Čuvara da nam pomogne.

Zastao sam pokraj jedne pekarnice. Ljudi su kupovali kruh. Do mene je došao divan miris svježega toplog bijelog kruha i peciva. Sjetio sam se da smo nedavno u “našoj kući“ u Gospiću jeli pekarski bijeli kruh i pecivo. Sada svega toga nema, sada sam svega gladan. Ljudi ulaze u pekarnicu, pružaju novac, a pekar im izdaje kruh. Ušao sam u pekarnicu. Malo sam se bojao. Pekar je bio dosta mrk, stariji čovjek. Stao sam iza neke žene i čekao. Kad je došao red na mene, pružio sam ruku i zamolio sam ga za jedan “kifl“. Tražio me je novac, ali sam šutio, držeći ispruženu ruku. Rekao je: “Nemaš novac“, okrenuo se i dao mi je kifl. Zahvalio sam se i pobjegao.

Probao sam zagristi darovani “kifl“, ali bio je tako tvrd da ga nisam mogao pojesti. Pomislio sam, dat ću ga majci, ona zna tvrdo pecivo omekšati u bijeloj kavi. Zazvonila su zvona i krenuo sam prema crkvi. Pred crkvom su se opet pojavile one žene u lijepim šarenim nošnjama. Sada nisu preko ruke nosile košare nego lijepe torbice izvezene u mnogo živih boja. Stajao sam pred crkvom, promatrao ljude kako ulaze u crkvu. Pred crkvenim je vratima sa svake strane stajao po jedan prosjak. Bila su i tri mala cigančića koji su prosili, hodali za ljudima i pružali ruku za milostinju. Začudio sam se kako su ih ljudi darivali, svakome po jednu krunu (dvadeset pet para) ili pola dinara. Pomislio sam koliko oni mogu kupiti kruha i peciva za taj novac. Mi smo gladni, nemamo ništa jesti, mama bi se veselila da ja sada u našu šupu donesem svježeg kruha i peciva. Stao sam na crkvene stepenice, ispružio ruku za milostinju. Ništa nisam razmišljao samo sam vidio pred očima “krune i kifle“. Jedna žena je zastala, dugo me gledala, nešto promrmljala i stavila mi na dlan pola dinara. Odjednom sam primijetio da me sve više gledaju, htio sam pobjeći, a jedna gospođa me zaustavi i upita: “Ti nisi cigančić“? Odgovorio sam da nisam, dalje me je bilo sram govoriti. Bojao sam se da će me netko potjerati. Nakupio sam u svoj mali džep puno novaca. Bilo je i mojih vršnjaka koji su s roditeljima ulazili u crkvu. Majke su im davale novac za prosjake, a oni su svi od reda meni prilazili i darivali. Mislio sam samo na onu pekarnicu i na veselje moje majke, seke i brata kada me ugledaju s pravim bijelim pekarskim kruhom.

Uskoro su zazvonila sva zvona, zabrujale su orgulje u crkvi, a ja sam otrčao do pekarnice. Izvadio sam sav novac iz džepova i uzbuđeno rekao pekaru: “Molim vas dajte mi bijelog kruha za sve ove novce“. Pekar je prebrojio novac, složio tri „štruce“ kruha i šest „kifla“, stavio ih u veliku papirnatu vreću. Sav sretan trčao sam prema našoj šupi u strahu da mi netko ne uzme moj paket s kruhom. Bez daha sam došao do majke. Kada je ugledala kruh i pecivo nije od sreće mogla doći k sebi. Odmah nam je podijelila, a mi smo bili toliko gladni da nam se sve pričinjalo kao najljepši kolač. Kada smo malo utažili glad, ispričao sam majci kako sam došao do kruha. Gledala me prestrašeno, bojala se da sam ukrao novce. “Ne, majko, nisam ništa ukrao, stao sam pred crkvena vrata i prosio. Svi su meni davali. Kada sam nakupio novac, odmah sam otišao u pekarnicu i za sve novce što sam imao kupio ovaj kruh i pecivo. Nisam prosio sam, bila su i dva prosjaka i tri cigančića i zajedno smo prosili.“ Odjednom me majka zagrlila, osjetio sam kako plače, tiho govoreći: “Moje dijete mora prositi za nas. Gospodine, smiluj nam se“.
Bio sam žalostan što moja snalažljivost nije razveselila moju majku koliko sam očekivao. Ali sam bio sretan što nismo više tako jako gladni. Smatrao sam se “vrlo važnim“ jer mogu osigurati kruh i novac za našu prehranu.

Sve više nas je bilo strah noći koje su svakim danom postajale sve hladnije. Majka nije spavala cijele noći, samo je ložila tu jadnu malu pećicu, pokrivala nas i zamatala. Slaba korist od ove vatre, kada je sve oko nas bilo šuplje. Stalno sam razmišljao kamo smo odavde mogli odseliti. Sutradan smo čuli kako se žena u dvorištu i u kući prepirala s dva muškarca. Majka je rekla da se svađaju zbog nas.

Ja sam ponovno otišao u grad. U parku sam susreo male cigančiće koji su prosili skupa sa mnom. Radnim danom nismo mogli prositi pred crkvom. Ali oni su išli od dućana do dućana i prosili. Išao sam za njima i vidio sam da uberu više novca po dućanima nego li pred crkvom. Skoro u svakom dućanu dobiju po nešto. U svakoj trgovini stajala je jedna plitica s puno sitnog novca. Kada se pojavi prosjak, trgovci iz te plitice daju milostinju po pola dinara. U središtu grada bilo je mnogo trgovina. Za kratko vrijeme skupio sam dosta novaca. Nisam ga mogao točno prebrojiti na ulici. Bojao sam se da mi ga drugi prosjaci ne uzmu, jer su se oni uvijek tukli i prepirali za novac. Vratio sam se u našu šupu, ispričao majci, a ona prebrojila novce. Bilo je jedanaest dinara. Majka je na jedan komadić papira napisala što sve trebam kupiti. Donio sam iz dućana brašna, “franka“, šećera i malo masti zamotane u papir. Majka je napravila neke male kruščiće na masti i zatim “bijelu slatku kavu“.

Došla je hladna večer. Počela je kiša bubnjati po našem šupljem krovu. Majka je gledala odakle curi voda po našim ležajevima, pomicala ih i tako nas zaštitila od kiše kada već nije mogla od te grozne hladnoće. Opet je prošla jedna užasno hladna noć. Bili smo iscrpljeni od nespavanja. Odjednom se otvore vrata od naše šupe i žena iz kuće donese nam mlijeko. Rekla je majci: “U našoj kući ima jedna prazna soba. Pređite u nju sa svojim stvarima. Prenesite i ovu pećnicu, a na dvorištu uzmite drva koliko vam treba. Tako sam dogovorila s mojim mužem i sinom.“ Majka joj je zahvalila što se brine za nas i rekla je da će joj sve to platiti kada dođe naš otac. Ubrzo smo se uselili u kuću. Soba nam se činila vrlo lijepom jer je imala prava vrata i dva mala prozora. Majka je založila malu peć i postalo je toplo. Sada je došla nova nevolja. Što je soba bila toplija, to je sa zidova više curila voda. Morali smo otvoriti prozore jer bi se ugušili od vlage. Bili smo ipak sretni jer sada nam ne pada kiša na naše ležajeve. Svaki dan išao sam u prošnju, donosio majci novac i ona me slala u dućan po kruh i ostalo. Bili smo donekle zadovoljni jer nismo oskudijevali kao ranije. Mlađi brat se mogao igrati po dvorištu i nije više plakao od gladi. Sestra koja je stalno ležala bolesna, imala je dovoljno “bijele kave“. Sada se osjećala bolje. Nakon prosjačenja po dućanima, osjetio sam da nas već poznaju i sve nam manje daju pod izgovorom “jučer si dobio“. Bio sam zabrinut kako ćemo dalje. Taj dan skupio sam malo “poldinarki“. Na donjoj strani parka, s desne strane crkve stajao je dućan. Ušao sam unutra i ugledao odmah kraj vrata punu policu čokolade, keksa i ostalih slatkih stvarčica. Iza pulta stajala su dva mlada trgovca. Zamolio sam ih za jednu čokoladu. Stariji se okrene i vikne na mene: “Napolje, ovo je mali ustaša iz Gospića“.

Ostao sam zbunjen i nisam znao što ću odgovoriti. Na kraju dućana , iza pulta, stajao je jedan stariji gospodin s naočalama. Izgledao je dobroćudno, okrenuo se prema meni i rekao mi: “Dođi, dijete, malo bliže k meni“. Uveo me u jednu malu sobicu iza dućana, bila je natrpana raznom robom. Sjeo je za pisaći stol pun papira i tekica. Upitao me je gdje stanujem, odakle smo došli, što su mi roditelji, gdje mi je otac, što je po zanimanju, zašto su nas protjerali iz Gospića, kakvo je tamo stanje, što radi običan narod? Sve sam mu ispričao što sam znao i što sam uspio saznati od odraslih ljudi iz moje okoline. Dugo smo razgovarali i ja sam mu sve rekao o mojem rakaču, o didu Bikanu, o mojoj Maloj baki, kakav nam je sad smještaj, gdje sam sve prosio i tko nam je sve pomagao. Stajao sam pored njega, vrlo blizu, iza naočala sam vidio jedne dobre i blage oči. Kada sam zašutio, pogledao sam prema polici sa čokoladom. Nakon moje kraće šutnje, rekao mi je:
Ja ću vam pomoći. Dobit ćeš od mene jedan paket i dat ćeš majci ovu knjižicu. Neka ona pročita što u njoj piše. Sve što vam treba, neka ona napiše u nju. Ti mi donesi natrag knjižicu pa ćeš odnijeti novi paket“.

Ja sam ga zamolio da mi napiše u knjižicu sve što mi je rekao, jer se bojim da bi majka mogla misliti da sam sve ukrao. A rekla mi je da ako što ukradem da će umrijeti od tuge. Kada sam već imao paket u rukama, odjednom mi je palo na pamet da ga nešto pitam. Pogledao sam onu dvojicu mladih trgovaca, okrenuo sam se od njih da me ne čuju i tiho zapitao starog gospodina: “Jeste li ste vi katolik“? On se je nasmiješio i rekao: “Nisam, ja sam pravoslavac, ali se ništa ne boj, mi moramo pomoći svima onima koji su u takovoj nevolji kao što je tvoja obitelj. Pozdravi majku i požuri joj odnijeti ovaj paket. Nemoj ga spuštati na zemlju da ga ne bi smočio“. Teško noseći paket, sav znojan, ušao sam u našu bijednu polupraznu sobu. bio sam ispunjen radošću, iako me je nošenje teškog paketa zamorilo. Majka se začudila, našla je knjižicu, i čitala, i kao da nije mogla vjerovati. Sklopila je ruke i zahvalila Majci Božjoj što nam je pomogla. Rekla mi je:
Sada ne moraš više ići u grad prositi jer će nam ovaj gospodin Borić pomoći da preživimo dok se tata ne pojavi“.

Svaki drugi dan išao sam u središte grada do parka. Ušao sam u dućan, predao knjižicu gospodinu Boriću. Njegovi pomoćnici su me mrko gledali, ali on je njima izdavao naredbu i oni su morali složiti paket. Prošlo je nekoliko dana, već smo se malo oporavili. Majka je redovno kuhala na malom “šparhetu“.
Jedno jutro stajao sam pred vratima dvorišta, sa željom da iziđem na ulicu i igram se s djecom. Odjednom dolazi poštar s velikom torbom i odlazi našoj gazdarici koja nam je dala sobu. Čuo sam kada ju je zapitao: “Da li kod vas stanuje neka izbjeglica i zove se Katarina R?“ Ona je potvrdno odgovorila i pozvala majku. Mama je izišla iz sobe, a poštar je rekao: “Evo dobili ste neke novce iz Zagreba. Potpišite mi da Vas isplatim“. Majka je drhtala od sreće kada je vidjela poštara da broji novce. Kada smo ostali sami u sobi, majka je bila sva sretna. Rekla mi je: “Naši rođaci nisu nas zaboravili, sada imamo dovoljno novca za naš život i za bolji stan“.

Majka je odmah otišla na razgovor s našom gazdaricom. Zahvalila joj što nas je pomogla u najtežim trenucima našega života. Ona je rekla majci da joj ne treba ništa platiti. Katolkinja je, udana za pravoslavca i žao joj je katoličkog naroda što mora toliko trpjeti i biti progonjen u Lici. Zamolila je majku da s njezinim mužem i sinom o tome ništa ne govori. Uskoro smo s našim zavežljajima robe koju smo imali sa sobom, preselili dvije kuće dalje. Naša nova soba s uporabom kuhinje, bila je velika i topla tako da smo se brzo zagrijali. Majka nas je sve redom okupala, presvukla i nakon mjesec dana prvi put smo legli u prave krevete. Opet smo se molili Anđelu Čuvaru prije spavanja i zahvalili mu što nas je u nevolji štitio. Dok smo tonuli u san, majka je u mraku tiho molila krunicu, šapćući da nas ne probudi.
Prošlo je nekoliko dana bez većih briga. Redovno sam išao u trgovinu, upoznao se s djecom iz naše ulice. Zvali su me da se idem igrati s njima. Nekako sam se promijenio, postao sam ozbiljniji i nije mi bilo do igre. Majka je prala rublje, a ja sam joj pomagao koliko sam mogao. Vidio sam da je zabrinuta što nema tate. Počeo sam je ispitivati kada će tata doći, ali ona je izbjegavala odgovor. Svako jutro za vrijeme doručka razgovarali smo o tati. Majka nas je tješila i govorila: “Tata će uskoro doći...“.

Jedno jutro dok smo još bili za doručkom, kroz dvorište čuli smo škripu vrata i žurne korake. Sobna vrata naglo se otvore, a na njima se pokaže naš tata... Sve troje smo poletjeli k njemu uz radosnu viku. On nas je zagrlio, sve izljubio, seku uzeo u naručaj. Oči su mu bile pune suza i zavapio je: “Siročići moji...“!

Poljubio se s majkom, a zatim smo mu sve troje nastojali sjesti u krilo. Na dušak svi smo mu htjeli ispričati što nam se sve događalo za vrijeme dok ga nije bilo. Ne zna se tko je bio sretniji, nas troje ili majka koja se sva preobrazila u licu. Tata je stalno ponavljao: “Najgore je zlo prošlo, sada će sve biti u redu. Uskoro ćemo imati svoj stan, svi ćete biti ponovno u svojim krevetićima...“.

Kroz tri dana tata je našao novi lijepi veliki stan u središtu grada, kod trgovca Königa. Četiri sobe, velika kuhinja, prvi kat, pogled na ulicu, a škola nam je bila preko puta. Uskoro smo uselili s našim pokućstvom. Odjednom našli smo sve svoje stvari, igračke, knjige, olovke, pernice i ostali školski pribor. Sada je došao red na mene. Otac mi je rekao da spremim svoje knjige za drugi razred, sutra ujutro vodi me u školu. Bio sam zabrinut kako će mi biti u školi. Ne znam kakvi su ovdje dečki. Nisam nikoga upoznao koji bi išao u drugi razred pučke škole. Vidio sam svoje vršnjake kada su s roditeljima išli u crkvu na nedjeljnu misu. Svi su bili lijepo obučeni, nije bilo toliko siromašnih kao u Gospiću, gdje su mnogi od njih dolazili u školu i u crkvu bosi.

Ujutro otac me odveo u školu. Ušli smo u kancelariju ravnatelja škole. Bio je to vrlo visok gospodin, imao je veliku sijedu kosu, lijepo začešljanu. Rekao mi je da sjednem kraj njega. Pitao me je kako mi se sviđa Petrinja, jesam li šetao gradom, je li naša rijeka veća ili manja od Petrinjčice? Sve sam mu lijepo odgovarao, ispričao mu da je rijeka Lika dalje od grada i da sam upravo trebao ići loviti “piore“s mojim prijateljima na rijeku Novčicu koja protječe kroz grad. Imao sam i “rakač“, ali sve sam morao ostaviti. On me je pohvalio što sam želio naučiti loviti ribe i želja mu je da dođe u Gospić na pecanje. Ja sam mu sav sretan rekao:
Ja ću vas voditi i pokazati sve “dumbalje“ gdje ima piora i pastrve. Možete spavati kod moga dida Bikana.“ Obećao mi je da ćemo zajedno ići na rijeku Kupu. Ona nije daleko od Petrinje. “Velika je to rijeka kakvu do sada nisi vidio. Po njoj plove teretne lađe.“

Nakon nekog vremena došla je učiteljica. Ravnatelj joj se obratio riječima: “Evo vam jednog novog učenika. Ja sam se s njim sprijateljio jer voli loviti ribe kao i ja. Obećao mi je da će biti dobar đak.“ Kada sam je pogledao, malo sam se prestrašio. Bila je dosta mršava, nosila je naočale, a iza njih svijetlile su bijesne oči. Uzela me za ruku, ravnatelju ništa nije odgovorila i odvela me u razred. U razredu nije bilo toliko mnogo učenika koliko nas je bilo u mojem prvom razredu u Gospiću. Ovdje su u svakoj klupi sjedila po dva učenika. U sredini razreda bila je klupa samo s jednim učenikom. Bez riječi dovela me do toga mjesta i strogo rekla: “Ovdje sjedi“. Sjeo sam, svoju taškicu stavio pod klupu. Dječak koji je sjedio kraj mene, udaljio se i nije mi htio prići blizu. Odjednom se digao i rekao učiteljici: “Ja neću sjediti kraj njega. On je prosjak i stalno je u društvu s ciganima“. Zatim je učiteljica zapitala: “Tko hoće sjediti s njim“?

Svi su šutjeli, nitko se nije htio javiti. Ja sam se prestrašio da će me istjerati iz škole te sam se rasplakao. Učiteljica je premjestila ovog učenika na drugo mjesto, a ja sam ostao sjediti u svojoj klupi. Otvorili smo knjige i čitali. Došao je red na mene i ja sam najbolje i najbrže čitao od svih učenika. Svakoga je pohvalila, a meni nije rekla ni riječi. Primijetio sam da me vrlo strogo gleda. Bio sam u velikom strahu od nje jer je sa svima bila dobra, ali je mene gledala mrko kao da me želi prestrašiti. Prvi dan škole prošao mi je u velikoj tjeskobi.

Drugi dan nastao je žamor u razredu, s nikim nisam mogao razgovarati jer sam sjedio u svojoj klupi. Učiteljica je počela vikati, razred se umirio, ali je gledala samo mene tako da su se svi đaci okrenuli prema meni. Vidio sam na njezinu licu strašnu strogoću upućenu meni. Taj dan izašao sam vrlo tužan iz škole.
Nitko od mojih školskih prijatelja nije uopće sa mnom htio razgovarati niti se igrati na dvorištu za vrijeme velikog odmora. Učiteljica me ne voli, ulijeva mi strah i ne znam što će biti sljedećih dana.

Treći dan moje škole pisali smo neke riječi sa slovom “r“. Ja sam se zadubio u pisanje, želio sam da moje riječi budu što ljepše napisane. Odjednom, opet je počeo razred žamoriti. Nisam ni primijetio kada je učiteljica došla do mene, izderala se i dva puta me ćušnula po glavi da mi je sve zazvonilo u ušima. Rasplakao sam se i počeo ridati. Ona je stajala nada mnom, grozeći se da će me udariti i govoreći: “Šuti, jer ćeš ponovno dobiti batine“. Zatomio sam plač u sebi, ali nisam mogao zaustaviti ridanje. U razredu je nastala tišina, svi su sagnuli glave, nitko me nije htio pogledati od straha. Ja sam samo dalje “buljio“ u svoju tekicu natopljenu suzama. Učiteljica je i dalje razgovarala s ostalim učenicima, a mene taj dan više nije ni pogledala, kao da ne postojim. O svemu što se događalo u školi, odlučio sam da ne ću govoriti roditeljima, jer bi mi se učiteljica mogla osvetiti, a mamu i tatu bih mogao samo ražalostiti.

Četvrti dan moje škole sve se ponovilo kao i prošlog dana. Sada me je dva puta udarila ravnalom po glavi i govorila mi: “Bandit ustaški, što si došao ovamo?!“.
Pokrio sam glavu rukama jer me je tako manje boljelo dok me je udarala. Sada se to ponavljalo svaki dan, cijeli prvi tjedan moje prognaničke škole. U subotu navečer spremao sam svoje knjige i zadaće. Tata se okrenuo k meni i zapitao me: “Kako ti je, sine, u školi, nešto si tužan“? Zašutio sam i nisam htio reći što mi se događa. Međutim, vidio je na meni da nešto nije u redu. “Ispričaj mi što se dogodilo, jesi li nešto skrivio“? Ispitivao me je otac.

Sad moram progovoriti, tata će ipak jednog dana saznati. Ispričao sam mu kako sam bio primljen kod ravnatelja škole kada me je on bio kod njega ostavio. On se sa mnom sprijateljio, rekao je da ćemo zajedno ići loviti ribe. Zatim me je predao u razred kod jedne učiteljice koja me strogo gledala. Nitko od đaka nije htio sjediti kraj mene, jer sam ciganin i prosjak. Oni su me vidjeli pred crkvom kada sam prosio. Što god se u razredu ili školskom dvorištu dogodi, ona tuče samo mene. Posljednja dva dana tukla me je ravnalom po glavi i govorila mi: „Ti, bandit ustaški!“

Vidio sam očevo namršteno čelo i smrknuto lice. Bojao sam se što će biti dalje. Zamolio sam oca da je ne ide tužiti, jer će mi biti još gora. Otac mi je rekao:
Strpi se, sine, bit će uskoro bolje. Moraš pretrpjeti njezinu zločestoću. Mi smo Hrvati, mi moramo trpjeti, ali moramo biti ponosni, ne smijemo plakati, nego hrabro podnositi udarce. Ako te bude dalje tukla, ustani, stisni zube, ne ispuštaj suze, gledaj je ravno u lice, što te više bude tukla budi hrabriji. Ne srami se što si prosio, budi ponosan što nisi ukrao, iako si bio gladan. Ja sam na tebe ponosan što si sve učinio za mamu, seku i bracu. Ako si do sada izdržao, budi hrabar i pred tom zločestom ženom. Nju će već Bog kazniti što tako postupa s djecom“.

U ponedjeljak ujutro zajedno sam s ocem izišao iz kuće prema školi. Držao me za ruku i na rastanku rekao: “Drži se onako kako smo se dogovorili“. Obećao sam tati da ću biti hrabar. Za pozdrav smo izmijenili “stisnute palce“. Ja sam dobro naučio sve lekcije za taj dan. U čitanci sam znao jednu lekciju dalje u slučaju da me pita teže od drugih đaka. Tako sam se osigurao od bijesa moje učiteljice i mislio da ne će imati razloga da me tuče. Kada smo se vratili s velikog odmora, bila je vrlo ljuta, govoreći nam: “Zašto ste toliko vikali da se čulo u pola Petrinje?“.

Opet se zaletjela na mene i počela me udarati ravnalom po leđima i glavi. Ja sam ustao, okrenuo se prema njoj, stisnuo zube i prkosno gledao. Tri puta me udarila, zaista me je zaboljelo, ali nisam ispustio ni suze ni riječi. Samo sam je drsko gledao u lice. Sva se prenerazila i rekla: “Što je, gade ustaški, ti se mene ne bojiš?“ A ja sam glasno odgovorio da je čuo cijeli razred: “Ne, ne bojim se, samo udarajte...“. Zatim mi je dala ćušku u obraz koja me je jako zapekla. Ali ja sam ostao postojan kao što sam obećao ocu.

Nakon završetka škole dvojica dječaka su mi prišla i zapitala me zar me zaista ništa ne boli kad me učiteljica tuče. Ja sam s ponosom rekao da je zaista tako. Drugi mi je dječak prišao s povjerenjem i rekao mi u uho da ga drugi ne čuju: “Tako je ona i mene mlatila u prvom razredu jer je moj otac veliki Hrvat u Petrinji, a ona mrzi sve nas katolike. Ali tata je jednog dana došao u školu s velikim kolcem i rekao joj da ako me još jedanput udari, da će je premlatiti ovom batinom. Od tada me nikad više nije udarila. Neka tvoj otac dođe u školu. On se njoj treba zagroziti i onda će ona postati dobra prema tebi“.

Svaki put kada smo bili na školskom dvorištu, stajao sam na kraju igrališta i nisam sudjelovao u igri. U dvorištu je s nama uvijek bio dežuran učitelj koji se šetao oko igrališta. Jednog dana bio je dežuran pravoslavni kateheta. Imao je naočale, kratko pošišanu bradu, a u svom tamnom odijelu djelovao je kao dobri i blagi otac. Na licu mu je uvijek bila neka briga, bio je ozbiljan i dobroćudan. Privukao je moju pažnju jer je svakog učenika zagrlio ako ga je ovaj nešto pitao i oslovio ga sa “sine“. Već sam se naučio razlikovati dobre i zle ljude. On je bio izrazito dobar, gledao je blagim pogledom, bio je brižan za svakoga od nas. Došao je do mene i zapitao me: “Sine, što se ti ne igraš?

Odgovorio sam da ne smijem jer naša učiteljica uvijek tuče samo mene što god da se dogodi u razredu ili u školskom dvorištu. Govori mi pogrdne riječi: “Cigane, prosjače, ustašo... Ja ne znam zašto to radi. Potužio sam se svome ocu, ali on mi je rekao da stisnem zube i trpim jer smo mi nesretni prognanici u ovome gradu. Jedno vrijeme sam morao prositi jer smo ostali bez tate i novaca, a bili smo gladni. Sada se svi sa mnom rugaju i još, k tomu, učiteljica me tuče. Učim svaku zadaću i najbolje čitam u razredu, ali ništa mi ne pomaže“. Pažljivo me slušao, dobio je grč u licu, vidio sam mu suze u očima. Zagrlio me i rekao: “Idi se sada igrati sa svojim dečkima, uskoro će sve biti u redu. Ne boj se, samo nastavi dobro učiti i učiteljica će se promijeniti prema tebi“.

Ja sam se njemu za ljubav otišao igrati lopte s dečkima. Ali sam ih stalno upozoravao da ne smijemo galamiti. Sutradan sam ušao u razred, složio svoje stvari pod klupu i mirno sjedio dok ne dođe učiteljica. Nekoliko minuta je zakasnila, a mi smo i dalje ostali mirni i poslije zvona, jer smo se bojali njezina bijesa. Ušla je u razred, nije nam niti odzdravila i vidjeli smo da je vrlo ljuta. Ja sam bio u velikom strahu i bojao sam da ću opet dobiti batine. Otvorili smo čitanke i počeli čitati štivo. Hodala je po razredu. Odjednom je zastala kod mene i rekla mi: “Tužio si me, banditu jedan, zapamtit ćeš ti mene, kao i tvoja cijela ustaška banda!“.
Očekivao sam pljusku, podigao sam ruke na glavu, ali nije me udarila, nego sam bijesno otišla od mene. Nakon pola sata odjednom je ušao u razred ravnatelj škole. Sa smiješkom nam je svima ozdravio, stao je pokraj stola i mene prozvao. Sav sam se uledenio i pomislio: “Što se to događa?“. Prišao je k meni, podigao sam ruke na odbranu glave, a on mi je rekao: “Ne boj se, dijete, sve će biti u redu, ja znam da si ti dobar dečko i što si sve do sada pretrpio u našem gradu. Od sada ćemo ti svi biti dobri, jer zaslužuješ svaku pohvalu. Vidiš da sjediš sam“. Zatim se obratio razredu: “Nije lijepo od vas što nitko s njim nije htio sjediti. On je dobar i plemenit dječak koji je morao prositi za svoju obitelj kad je nastradala. On je iz vrlo ugledne kuće i zaslužuje da svi prema njemu budemo dobri“. A onda mi rekao: “Uzmi svoje knjige i dođi k meni u kancelariju“.

Odveo me je u jedan drugi razred na kraju hodnika. Ušli smo u učionicu, cijeli razred ga je pozdravio. Za stolom je stajao visoki mršav učitelj, nešto stariji od mog oca. Tada se ravnatelj obratio razredu: “Doveo sam vam novog učenika koji je došao iz dalekog kraja. On je odličan učenik, mnogo je do sada pretrpio zbog proganjanja njegove obitelji. Vi svi znate da smo mi Petrinjci dobri ljudi, volimo sve dobre ljude pa i vi zavolite njega i nemojte mu se rugati što je morao prositi za svoju obitelj jer su bili gladni. Volite se međusobno kako vas uči vaš učitelj, jer ja znam da on voli vas i vi volite njega“. Učitelj je prišao k meni i reko mi je: “Drago mi je da si došao u naš razred. Evo, s nama ćeš biti svaki dan, učit ćemo zajedno, igrati se, ići na izlete. Ako ti bude nešto teško, reci pa ćemo ti svi pomoći“. Sada se ravnatelj škole obratio meni i upitao me je imam li kakvu želju. Ja sam rekao: “Molim gospodina učitelja da me ne tuče kada nisam ništa kriv“. A učitelj je rekao: “Evo, pitaj svoje prijatelje u razredu, nitko nikoga ovdje nije dobio niti jednu ćušku. Mi to ne poznamo, jer smo svi dobri, slažemo se, slušamo učitelje i roditelje“: Prišao mi je, zagrlio me je i rekao: “Tko želi da novi učenik sjedi s njim, neka digne ruku!“. Odjednom su svi dignuli ruke. Bio sam iznenađen, nisam mogao ništa reći od uzbuđenja.

Došao je veliki odmor. Izišli smo na školsko dvorište. Svi su se dečki sada htjeli igrati sa mnom. Ja sam im pokazao svoje sposobnosti, mogao sam jako dobro trčati za loptom, bio sam najbolji igrač među njima i to ih je oduševilo.

Po završetku škole trojica su došla k meni i rekli mi da mogu doći igrati se kod njih. Žurio sam kući sav sretan što ću moći ispričati mami i tati što mi se danas dogodilo u školi. Za ručkom sam sve ispričao, otac me pohvalio zbog moje hrabrosti. Rekao mi je: “Kada te napadaju, budi strpljiv. Hrabro podnesi udarce što će ti zločesti ljudi zadavat tebi i drugima. Nikad nemoj zaboraviti ovu vrlinu“.

Sada sam svako jutro radosno išao u školu. Učitelj nam je bio jako dobar. Sve nas je volio, šalio se s nama. Došla je kasna jesen, lišće je požutjelo. Vodio nas je na izlete i šetnje, često smo pjevali zajedno s njim. Uskoro je došao i prvi snijeg. Nisam imao svoje saonice, ali sam već bio veliki prijatelj s jednim dječakom koji je imao velike i lijepe saonice te smo se zajedno sanjkali. Uskoro je došao i Badnjak. U gradu je bilo veliko slavlje. Svi su ljudi bili veseli, nosili su borove svojim kućama i glasno po ulici pjevali božićne pjesme. Tata je rekao:“Dobar je i veseo naš hrvatski narod...“.

Tada sam prvi put čuo pjesmu “Narodil nam se kralj nebeski“ koju smo svi zajedno zapjevali u školi na rastanku prije božićnih praznika. Tata je donio veliki bor te smo ga na Badnju večer okitili. Radovali smo se što nam je sada lijepo u našoj toploj kući. Poslije večere sjedili smo oko našeg ukrašenog bora. Gledao sam kroz prozor gdje mnogo naroda ide na Polnoćku. Otac je založio malo borovih grančica u peći. Čulo se njihovo pucketanje i miris borove šume širio se našim toplim stanom. Otac i majka sjedili su jedno kraj drugoga i dugo razgovarali. Zapamtio sam samo jednu rečenicu koju je otac rekao majci: “Sve nas Hrvate u budućnosti još čekaju teški dani...

Bio je Božić 1932. godine.

*Iza pseudonima Vladimir Čemersky krije se ime pokojnoga dr. Dragutina Rosandića, liječnika ( 1924- 2010 )

** inicijali PR se odnose na Petra Rosandića, diplomiranog novinara koji živi u Beču. Petar Rosandić je unuk sveučilišnog profesora dr. sc. Dragutina Rosandića.

Ova autobiografska novela napisana je tijekom 1992/1993.


Otvoreno pismo svim gluhoslijepim osobama

14. studenoga 2011. g.

Život stvarate vi, samo vi. Ljudi, stvari, događaji prolaze kroz vaš život ostavljajući neku vrstu znaka, ali vi kao ljudska bića ostajete. Stoga je važno da svoj život živite onako kako želite. Ako ste pronašli smisao svoga života, pronašli ste mir!

Pišem ovo pismo u nadi da će ga pročitati stotine, možda i tisuće osoba, ali posebno u nadi da će ga pročitati gluhoslijepe osobe širom svijeta.

Pod gluhoslijepim osobama mislim na djecu i odrasle osobe s nekim oblikom gubitka sluha i vida. Oni su ili potpuno gluhi ili, ako imaju ostatke sluha, koriste slušna pomagala. Uz potpunu gluhoću ili nagluhost, gluhoslijepe osobe također posjeduju neki od najčešćih uzroka sljepoće, kao što su Usherov sindrom, katarakta, makularna degeneracija, oštećenja vida povezana s dijabetesom, glaukom, nesreće, oštećenja vida uslijed infekcija, atrofija vidnog živca i još mnogo drugih. I starije gluhe osobe s vrlo ograničenim vidom također smatramo dijelom gluhoslijepe populacije.

Gluhoslijepe osobe dio su zajednice gluhoslijepih (kao npr. u Seattle-u); komuniciramo znakovnim jezikom (znakovni jezik iz blizine, taktilni znakovni jezik, pisanje po dlanu, abeceda Lorm, dvoručna abeceda, vođeni znakovni jezik) ili govorom (iz blizine, slušna pomagala, umjetna pužnica, Tadoma); najčešće živimo izolirano s vrlo malo ili nimalo mogućnosti za komunikaciju; neki od nas su se školovali u školama za gluhe, neki u redovnim školama, a neki su pak neobrazovani i nepismeni…

No, mnogi od nas su depresivni i to najvećim djelom zbog osjećaja da smo osobe s većim invaliditetom od ostalih i da za nas nema nade.

No, želim vam reći da IMA NADE. Samo trebate stvoriti život kakav želite, a potom će i nada postati sjajnija!

Kao primjer ću vam navesti nekoliko kratkih inspirativnih priča:

• Otac Cyril Axelrod, gluhoslijepi svećenik iz Južne Afrike, već više od 50 godina pridonosi boljem životu gluhih osoba. Njegovi doprinosi su bili veliki u Južnoj Africi, Hong Kongu, Makau i Velikoj Britaniji. Napisao je i knjigu „Kako započinje putovanje” te putuje diljem svijeta i predaje.

• Anindya „Bapin” Bhattacharryya rođen je u Indiji. Kao gluho dijete oslijepio ga je školski kolega užarenim pepelom. Njegova ga je obitelj poslala u Boston u školu Perkins, gdje je maturirao i stekao status prvostupnika te magistra. Uložio je godine i godine rada u stvaranje tehnoloških inovacija za gluhoslijepe osobe kao i u lobiranje pri vladi Sjedinjenih Američkih Država za osiguravanje pristupačne tehnologije za gluhoslijepe Amerikance.

• Poznati ljudi koji su pokrenuli, vodili i osnovali organizacije gluhoslijepih osoba -– Jelica Nuccio (Seattle, Centar za podršku gluhoslijepim osobama Seattle), Gija Bruggemann (Deafblind Amsterdam), Lex Grandia (Danska, Svjetska federacije gluhoslijepih osoba), Sanja Tarczay (Hrvatska, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir), Dan Arabie (Louisiana, Udruga gluhoslijepih osoba Louisiane) i još mnogi drugi. Svi su oni vrlo snažne osobe koje su na prvo mjesto stavile svoju gluhoslijepu zajednicu.

• John Lee Clark iz Minnesote, SAD, ima Usherov sindrom i dolazi iz porodice u kojoj najveći broj članova također ima Usherov Sindrom. On je pokrenuo nekoliko internetskih publikacija za zajednicu gluhih te je autor nekoliko knjiga kratkih priča i pjesama. On je i dalje aktivan u američkoj zajednici gluhoslijepih osoba te lobira za njihovo pravo na dostupnost informacija i komunikacije.

• Helen Keller – nju svi poznajemo, ona je poput bake svih uspješnih gluhoslijepih osoba. Svojim golemim naporima, govorima i nekolicinom objavljenih knjiga utjecala je na priznavanje gluhosljepoće te na nužnost pristupačnosti u obrazovanju. Ona nije odrasla bez teškoća, ali uz pomoć ljubavi i vodstva Annie Sullivan, Helen je postala izrazito obrazovana i pismena žena, jedna od najpoznatijih heroina u povijesti.

Mogla bih unedogled pričati o uspješnim gluhoslijepim osobama diljem svijeta. Svi su oni bili moje nadahnuće i nada u najtežim trenutcima moga života kada sam, uslijed Usherovog sindroma, sve jače i jače gubila vid. U tim mračnim razdobljima, kad sam bila tako blizu odluke da skončam svoj život, osvrnula sam se na naše zajedničke susrete i osjećala njihove snažne duhove koji su poput struje prolazili mojim rukama. Njihova mudrost, odlučnost i strast prigrlili su me više i jače nego što su to učinili drugi ljudi.

Ali ne oduševljavaju me samo uspješne gluhoslijepe osobe, već i bezbroj siromašnih gluhoslijepih osoba diljem svijeta, koje žive u teškim uvjetima i zemljama koje odugovlače s ratifikacijom Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i NE pružaju im niti jedan oblik podrške koji im je potreban.

U Africi, Brazilu, Nepalu, Kambodži, Maleziji i Indiji susrela sam ljude koji primaju malu ili nikakvu pomoć. Bez komunikacije. Bez jezika. Bez štapova. Sjede u prljavštini, sami, pitajući se kako izgleda ovaj svijet i što rade drugi ljudi – ali bez odgovora i spoznaja o tome! Oni su bili bez nade te sam osjećala da ih moram spasiti, da moraju znati da nade ima, da ona postoji. Vikala sam: “Ne možete li učiniti nešto za njih?”, a potom pomislila koliko sam zapravo sretna što sam imala podršku u životu i mogla se školovati…, jer i ja sam nekada bila kao oni… Ono što danas mogu jest prenijeti im svoje znanje, vještine i osmijeh!

Većina ljudi misli da sam imala lijep život jer sam puno putovala i uvijek sam nasmiješena. No, većina vas ne zna pravu istinu, ne zna da sam imala vrlo težak život, ne zna za tragedije koje sam proživjela i kad bi sve saznali vjerojatno bi se začudili kako sam i dan-danas živa, sretna i nasmijana. Ali uspjela sam – preživjela sam zahvaljujući svome ocu, bliskim prijateljima, velikoj zajednici gluhoslijepih osoba u Seattleu, činjenici da sam polazila kanadski Centar Helen Keller kako bih naučila potrebne vještine, i zahvaljujući svome žaru da pomažem gluhoslijepim osobama. Mogu se samo nadati da ste i vi pronašli nadahnuće za svoj život!

Znam da je teško živjeti kada nemate podršku koja vam je potrebna, kada ljudi ne znaju ili ne mare za vaše potrebe ili za Vašu u osobnost samo zato što ne možete vidjeti ili čuti. Kada se spotičete o stvari i ozljeđujete se. Kada toliko jako želite biti samo gluhi, a ne još i ne vidjeti. Kada ne želite drugima reći da gubite vid. Kada Vam je teško uhvatiti vlastitu djecu dok trče, jer imate tunelski vid. Kada obrazovni sustav nema podršku za Vaše potrebe. Kada Vas zlostavljaju jer ste osoba s invaliditetom. Kada ne znate kako je divno komunicirati taktilnim znakovnim jezikom i biti u mogućnosti razumjeti 100 riječi u 5 minuta. Sve je to teško, znam. Vjerujte mi, znam.

Ali Vam potpuno iskreno mogu reći – ako se sami zauzmete za sebe, ako kažete svijetu da ste gluhoslijepi, ako naučite druge kakvu podršku trebate – bit će bolje! To može biti zamorno, dugo i stresno, ali bez toga nećete moći završiti svoje putovanje. Potrebni su rad, predanost, strpljivost i nada. Sve što trebate učiniti jest ispitati sami sebe i priznati si koliko toga još vidite i čujete, procijeniti svoje potrebe i vještine koje su vam potrebne da bi vam olakšale život i da se, ako je potrebno, koristite tim glasovitim štapom dok hodate.

Teško je kad čujete mlade ili odrasle gluhoslijepe osobe kako priznaju da žele počiniti samoubojstvo jer je život gluhoslijepe osobe težak. Teško je vidjeti neobrazovanu, nepismenu odraslu gluhoslijepu osobu kako sjedi u kutu sirotišta u kojem je odrasla. Teško je gledati kako se neke velike međunarodne nevladine organizacije gluhoslijepih osoba razbacuju milijunima doniranih dolara umjesto da pomažu gluhoslijepim osobama. Teško je gledati mnogo sposobnih i obrazovanih gluhoslijepih osoba kako se skrivaju u mraku i ne zalažu se za sebe. Jednostavno rečeno, puno je posla diljem svijeta.

Stoga pozivam vas, gluhoslijepe osobe koje ovo čitate, da mi se pridružite, da čvrsto stojite, da shvatite kako i vi možete imati uspješan život. Pozivam vas da izađete i pomognete mi u borbi protiv ogromne planine i velikog bremena koji opterećuje tisuće i tisuće gluhoslijepih osoba! Pozivam vas DA IM DONESETE NADU!

Molim vas – nemojte se bojati! Ne ignorirajte ovo pismo! Proslijedite ga što većem broju ljudi koje poznajete. Raspravljajte o problemima koje sam iznijela u ovom pismu. Pokažite svoju podršku gluhoslijepim osobama!

Ujedno, molim vas da nas prestanete zvati „osobama s gluhosljepoćom” kao da imamo neku neizlječivu bolest. Umjesto toga zovite nas gluhoslijepim osobama. Prvenstveno osobama!!!

I na kraju – poštujte nas, poštujte sebe! Nosite nadu izgubljenima koji ne mogu pronaći svjetlo na kraju tunela (nešto što osobe s Usherovim sindromom razumiju...).

Nemojte odlutati!
Ja sam ovdje zbog vas!
I zbog svih nas ostalih, zato što čvrsto stojimo!
I ti ćeš isto tako!

Ljubav dodira,

Coco Roschaert
Usherov sindrom tipa I, završna faza
Direktorica i osnivačica Nepal Deafblind Projecta
Katmandu, Nepal

Tehnička podrška: Ribosom d.o.o.

Zahvaljujemo na doniranome web hostingu