Velikim porastom potreba za prevoditeljima, prvi smo još davne 2010. godine pokrenuli dvogodišnji Tečaj za prevoditelje za HZJ i gluhoslijepe osobe. U prvom desetljeću održavanja Tečaja „podigli“ smo na noge pet generacija, po našem jedinstvenom programu, uspješno educiranih prevoditelja.
Stručna podrška „jedan na jedan“ u svim u životnim situacijama od kretanja, komunikacije, pristupa informacijama i socijalnim interakcijama, uvijek je u skladu s potrebama i željama pojedine gluhoslijepe osobe.
Prenoseći i audio-vizualne informacije iz okoline, prevoditelj za gluhoslijepe osobe tako postaje njihovo oko i uho, stvarajući im mogućnost za samostalno donošenje odluka te aktivno uključivanje u društvo i zajednicu.
Zašto Tečaj za prevoditelje?
Jedan od najvećih izazova u poslu prevoditelja općenito, otkrivanje je i razumijevanje svih koraka koje je potrebno poduzeti da bi se prenijela jednaka poruka između dva različita jezika i dvije različite kulture.
Dvogodišnji tečaj HZJ-a nije dovoljan za stjecanje svih potrebnih vještina i znanja koje rad sa gluhoslijepim i gluhim osobama zahtijeva, stoga kontinuirano održavamo i ovaj dvogodišnji Tečaj za one koji žele postati prevoditelji za gluhe i gluhoslijepe osobe.
Kome je tečaj namijenjen?
Tečaj za prevoditelje za HZJ i za gluhoslijepe osobe traje 4 semestra ( dvije godine), a namijenjen je onim polaznicima koji već posjeduju odlično ili vrlo dobro znanje hrvatskog znakovnog jezika. Polaznici koji uspješno savladaju ovaj Tečaj, u budućnosti imaju priliku aktivno raditi kao prevoditelji hrvatskog znakovnog jezika ili prevoditelji za gluhoslijepe osobe a imaju i priliku postati dijelom tima Saveza Dodir!
Uvjeti za upis: Položen prijemni ispit
Trajanje: 1 semestar
Cijena: Na upit
Način izvođenja tečaja:
Tečaj se sastoji od Teorijske nastave i vježbi, te praktičnog dijela nastave u trajanju od 15 sati u direktnom kontaktu 1 na 1 sa gluhoslijepim osobama prema dogovoru.
Iskustva polaznika – Generacija 2013./2014.
Tema: Uloga dodira u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe
Ivan Dodlek
U dodiru je svjetlost riječi/znaka
Uvjet mogućnosti uspostavljanja bilo kakvog odnosa prema zbilji za čovjeka se ostvaruje kroz dvije njegove temeljne moći koje uopće i čine ljudsko iskustvo. To je, s jedne strane, izvanjsko osjetilno opažanje kojim svijet oko nas njušimo, gledamo, kušamo, dodirujemo i slušamo, a s druge strane, to je čovjekova moć unutarnjeg samoopažanja, odnosno moć refleksije kojom dojmove koje smo primili putem osjetila kroz svoje razmišljanje prerađujemo i time u našem umu stvaramo ideje ili pojmove. Na primjer, skup naših osjetilnih doživljaja nečega što je okruglo, tvrdo, slatko, zeleno, mirišljavo mi smo sposobni poimati kao jabuku upravo na temelju naše moći apstraktnog (uopćavajućeg) mišljenja. Ta se pak moć apstraktnog mišljenja ostvaruje upravo u našim pojmovima ili riječima kojima izražavamo ono što smo osjetilima doživjeli.
Ovaj proces za ljudsko biće znači spoznati stvari i moći utvrditi što neka stvar jest i kako se odnositi prema njoj. Još više, mogućnost poimanja stvari u pojmovima i riječima također znači mogućnost izricanja istih čime se onda ostvaruje i mogućnost ljudske komunikacije. Ona najviša mogućnost ostvarenja ljudskoga ispunja se, dakle, u komunikaciji, a temelj komunikacije je riječ. Kolika je važnost riječi u čovjekovom životu najbolje je izrazila Anne Sullivan, učiteljica Hellen Keller, kada u filmu Čudotvorka (The Miracle Worker) svojoj štićenici govori:
„Svjetlost mi donosimo i ostavljamo za sobom u riječima. Možemo vidjeti 5000 godina unatrag u svjetlosti riječi. Sve što osjećamo, vidimo, mislimo i znamo dijelimo u riječima. Tako ni duša u tami ne okonča u grobu.“
Riječ je, dakle, za nas ljudska bića svjetlost kojom samima sebi i drugima osvjetljavamo zbilju i tako stvarnost oko nas razumijemo, a s drugima se sporazumijevamo.
Međutim, vratiti nam se na sam početak procesa nastanka ove svjetlosti riječi. To je osjetilno iskustvo. Bez osjetilnog iskustva kojim primamo dojmove izvana nije moguće ostvarenje pojmova ili riječi. Na najbolji način je to izrazio jedan od pionira pokreta empirizma, John Locke, kada je rekao: „Nema ničeg u umu što prije nije bilo u osjetilima.“ Tek kao skup pojedinih dojmova, nastalih na temelju osjetilnog iskustva, nastaje riječ koja je – kako smo utvrdili – vrhunac ljudske spoznaje i komunikacije. Usmjeriti nam se, dakle, na mogućnosti ljudskog izvanjskog osjetilnog opažanja.
Za sve osobe koje nemaju neko oštećenje vida ili sluha ovo izvanjsko osjetilno opažanje – koje je presudni početak procesa ljudske spoznaje – oslanja se upravo na osjetilne podražaje koji u naš um ulaze putem osjetila vida i osjetila sluha. U tom smislu možemo reći da se svjetlost riječi za čujuće osobe – i one bez oštećenja vida – temelji upravo na njihovim audio-vizualnim datostima. Ono što se vidjelo i ono što se čulo postaje sada temeljni materijal kojeg naš um dalje prerađuje i uspostavlja kao pojmove ili riječi kojima ono doživljeno onda komuniciramo. Budući da u svakodnevnom životu većina stvari praktičnog života funkcionira upravo na pretpostavci ovakve audio-vizualne percepcije, većina ljudi ovu datost uzima zdravo za gotovo. Stoga se većina i ne pita što bi bilo kada bi tih – zdravo za gotovo uzetih –datosti sluha i vida nestalo iz ovog ili onog razloga.
Mnogima se ta stvar čini nezamislivom i strašnom što je, kao nekakav izraz zamišljanja mogućnosti takvog stanja, samo djelomično izraženo i u nekim filmskim ostvarenjima u novije vrijeme. Riječ je o filmovima poput Sljepoća ili Osjetila ljubavi gdje se na zanimljiv način tematizira upravo ova situacija gubitka sluha ili vida ili čak svih osjetila, osim osjetila dodira (u filmu Osjetila ljubavi). Stoga se i mi ovdje pitamo: što bi se dogodilo s čovjekom ukoliko bi izgubio audio-vizualnu percepciju vanjskih podražaja i ostao samo s osjetilom dodira? Bi li na taj način izgubio mogućnost osvjetljavanja zbilje kroz ono što smo nazvali svjetlost riječi?
Odgovore na ova pitanja daju nam upravo osobe koje su izgubile – ili od samog rođenja nemaju – tu audio-vizualnu mogućnost percepcije vanjskih podražaja u manjem ili većem stupnju. Riječ je o gluhoslijepim osobama čije iskustvo nije nimalo filmsko, već realno i stoga presudno za što cjelovitije shvaćanje važnosti osjetila u ljudskoj komunikaciji. Naime, upravo je osjetilo dodira za gluhoslijepe osobe ono putem kojega one na najadekvatniji i optimalan način primaju izvana sve one podražaje za koje se osobe bez takvih oštećenja služe vidom i sluhom. Sva ona svojstva stvari i osoba s kojima smo u doticaju, a koja se inače dohvaćaju putem vida i sluha, moguće je gluhoslijepoj osobi dohvatiti jedino putem dodira. Pojmovi pak, odnosno riječi, koje nastaju na temelju naše refleksije o primljenim podražajima na isti se način izgrađuju na temelju pojedinih taktilnih doživljaja čiji zajednički spoj čini određenu riječ ili pojam. Međutim, u ovom se slučaju nastala riječ ne izražava glasovnim izgovaranjem, već znakom koji je također taktilno uvjetovan, budući da se taj znak također prenosi dodirom i time postaje temeljem razumijevanja i međusobnog sporazumijevanja što čini komunikaciju.
Čini se stoga da je ispravno reći da se izgradnja svjetlosti riječi u kontekstu gluhoslijepih osoba ostvaruje upravo u osjetilu dodira. Ili ukratko – i ispravnije – rečeno: u dodiru je svjetlost riječi, odnosno znaka. Budući pak da je već prije naglašeno koliko je značenje pojmova ili riječi za čovjeka, jasno je da je dodir za gluhoslijepe osobe upravo presudno osjetilo za dohvaćanje zbilje, kao i za ostvarenje komunikacije s drugim osobama. U dodiru kao svjetlosti riječi/ znaka gluhoslijepe osobe doživljavaju stvarnost izvan sebe u smislu prepoznavanja i služenja stvarima, kao i u smislu ostvarenja mobilnosti. U dodiru kao svjetlosti riječi/ znaka za gluhoslijepe se osobe ostvaruje i susret s drugim osobama, a na taj način i komunikacija koja znači ne samo prenošenje ili primanje temeljnih informacija potrebnih za preživljavanje i svakodnevno funkcioniranje, već znači i ostvarenje najviše razine ostvarenja ljudskog uopće, a to je mogućnost racionalnog – u smislu osjetilno-umnog – i emotivnog odnosa spram zbilje.
Nije stoga pretjerano reći da je upravo dodir ono što u bitnome određuje egzistenciju gluhoslijepih osoba, odnosno da je dodir ona stvarnost unutar koje gluhoslijepe osobe žive, miču se i jesu.
Marina Kovač
Uloga dodira u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe
Dodir je naše najstarije osjetilo koje se razvija već u ranoj fazi trudnoće. Kao osjetilo koje se prvo razvija, a posljednje gubi, dodir je posebno važan i zanimljiv. Pet milijuna receptora dodira raspoređeno je po cijelom našem tijelu, a najviše ih je na vrhovima prstiju. Zahvaljujući njima osjećamo bol, temperaturu, težinu i teksturu predmeta. Daju nam i osjećaj prostora, a često djeluju i kao sustav ranog upozorenja ljudskom tijelu- osjet topline i boli često govori našem mozgu da nam je tijelo u opasnosti prije nego je postanemo svjesni, pa će tijelo odmah reagirati kako bi se zaštitilo.
Upravo je koža naš najveći osjetni organ koji nas spaja s okolinom omogućujući svojim osjetnim tjelešcima i živčanim završetcima da dodirnemo i osjetimo svijet oko nas.
Važnost dodira izuzetno je bitna u životu svakoga čovjeka. No čujuće i videće osobe ne obraćaju toliku pažnju i ne pridaju mu toliku važnost, jer se uvijek mogu osloniti i na svoja druga osjetila. Također, videće i čujuće osobe pojam dodira povezuju s određenim značenjima. Najčešće se dodir povezuje uz nešto osobno, blisko, intimno, seksualno. Upravo zbog toga često su nečiji dodir i blizina rezervirani samo za bliske i poznate ljude. Dodir i ulazak neke nepoznate osobe u vaš intimni prostor, u videćem svijetu može se smatrati neugodnim i nepristojnim.
U svijetu gluhoslijepih osoba, taj isti dodir dobiva potpuno drugačije značenje. U svijetu gluhoslijepih osoba dodir predstavlja kontakt s okolinom, način komunikacije, jedini način da se doživi svijet oko sebe. U svijetu gluhoslijepih osoba dodir predstavlja način života. Bez konstantnog dodira sa svojim prevoditeljem, gluhoslijepoj osobi je onemogućeno kretanje, pristup informacijama, komunikacija te je samim time onemogućeno i kompletno sudjelovanje u normalnom društvenom životu. U svijetu gluhosljepoće dodirom se potpuno zamjenjuju osjetilo vida i sluha i sve informacije primaju se kroz osjetilo dodira, time ono dobiva nevjerojatnu važnost. Putem dodira gluhoslijepa osoba može dobiti mnoštvo informacija o osobi ili stvari koju dodiruje, ali isto tako i o osobi koja uzvraća dodir.
Dodir i njegova kvaliteta važni su pokazatelji naših namjera i osjećaja. Način na koji nekoga dodirujemo otkriva mnogo toga o osobi. Može na primjer otkriti, je li osoba gruba ili nježna, strastvena ili mlaka, stidljiva ili samopouzdana, društvena ili povučena, energična ili mlitava…
Dodir je u ovome svijetu način upoznavanja. Njegova važnost je neizmjerna. Dodir je sigurnost, komunikacija, kretanje, upoznavanje, otkrivanje, zadovoljstvo… U svijetu gluhoslijepih osoba sve je dodir, i dodir je sve.
Viktoria Krcelić
Uloga dodira u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe
Teško mi je pisati i shvatiti koliko važnu ulogu osjet dodira ima u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe, bez da prije toga ne preispitam isti osjet u životu osoba koje nemaju poteškoća s vidom ili sluhom. Svjesna sam koliko je današnje društvo orijentirano na osjet vida i sluha, većinom ni ne razmišljajući pritom na one koji imaju poteškoće s primanjem informacija i komunikacijom na taj način.
Osjet dodira uzima se također zdravo za gotovo, čak na neki način zaboravljajući njegovo postojanje, važnost i mogućnosti koje sadržava. Koristimo ga svakodnevno, pritom ni najmanje ne razmišljajući o tome što nam on sve predstavlja. U onom bazičnom, čisto fizičkom smislu, sve su osobe jednako svjesne koliko je dodir nužan za osnovne stvari poput osjeta bola, hladnoće ili topline, štiteći nas i upozoravajući na moguće opasnosti. Kretanje i manipuliranje stvarima oko sebe ne bismo mogli obaviti bez receptora koji nam javljaju o pritisku koji osjećamo u kontaktu s nečim drugim te njegov oblik i teksturu.
No, oduzmemo li osjećaj vida i sluha, bez osjećaja dodira bilo bi gotovo nemoguće pojmiti Drugo i Drugoga. Ostali bismo potpuno sami, nesvjesni stvari i osoba koje nas okružuju, kao i nas samih. Ako oduzmemo i tu bazičnu mogućnost osjeta, ostajemo i bez opipljiva poimanja sebe, svog fizičkog postojanja paralelnog s kognitivnom prisutnošću.
Drugim riječima, osjećaj dodira gluhoslijepim osobama nužan je kao (ovisno o stupnju oštećenja vida i sluha) jedina vrata u svijet koji ih okružuje. Osobama koje mogu bez ikakvih poteškoća koristiti svoj vid i sluh, osjet dodira je svejedno uvelike stran kao mogućnost komunikacije i primanja informacija.
Iako ga, ovisno o kulturi i društvu u kojem se nalaze, također svakodnevno koriste, njegovo postojanje i tumačenje informacija koje se njime primaju nisu toliko osviješteni. Također, slijedom razvoja tehnologije, ljudi su se postupno otuđili jedni od drugih time još manje koristeći dodir kao mogućnost međusobna kontakta. Koristeći modernu tehnologiju, čovjek danas neusporedivo češće dotakne i osjeti tipke tastature kompjutera ili ekrana mobitela osjetljivog na dodir, negoli svoje prijatelje ili poznanike.
Gledajući s te strane, dodir kao komunikacijska mogućnost mi je osobno uvelike strana. Iako sam na teoretskoj razini upoznata s mogućnostima i važnosti koje osjet dodira ima u svakodnevnom životu gluhoslijepih osoba, na praktičnoj razini teško mi je uistinu pojmiti njegovu neizostavnost u svijetu gluhoslijepih. Na neki način, naučiti komunicirati s gluhoslijepim osobama znači ponovno otkriti osjet dodira, osvijestiti ga i preispitati njegovu važnost i mogućnosti. Tek tada osoba bez oštećenja vida i sluha moći će iz prve ruke uistinu spoznati važnost dodira za gluhoslijepe osobe.
Da bi to uspjeli, potrebni su trud, volja i sposobnost da se, figurativno rečeno, maknemo iz vlastitih cipela i pokušamo nakratko stati u nečije tuđe. Vezano za osjet dodira i mogućnost komunikacije putem njega, važno je redefinirati i osobne ili kulturološke barijere koje imamo i koje nam sprečavaju ulazak “stranog” u osobni prostor.
Učiti primati i slati informacije te direktno komunicirati s drugim putem dodira, znači omogućiti fizički kontakt. Priznavanje nečijeg postojanja, prisutnosti, iskazivanje želje za početkom razgovora ili kratko prenošenje direktne informacije, sve zahtijeva dodir u određenom obliku i intenzitetu. Uistinu shvatiti važnost osjeta dodira u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe, znači na neki način naučiti gledati i slušati također i rukama, a ne samo očima i ušima. Proširiti svoj svijet kako bismo mogli ući u tuđi ili drugog primiti u svoj.
Hrvoje Peradin
Uloga dodira u svakodnevnom životu gluhoslijepe osobe
Kao čujuća osoba, osim čitanja s usana nekad kod komunikacije na znakovnom jeziku više koristim ono što čujem, oslanjajući se na izgovor osobe koja znakuje onako kako bih se oslanjao na govorni jezik. Moj sluh je toliko čvrsto navikao biti glavni kanal u verbalnoj komunikaciji da kod znakovanja zaboravljam kako moram cijelo vrijeme pogledom pratiti sugovornika. Ako se desi da mi pogled spontano odluta, izgubim nit razgovora. Razumjeti pak taktilni znakovni jezik je za mene u rangu jezične genijalnosti. Nama koji čujemo i vidimo čudno je pojmiti koliko informacija primamo preko kože. Taktilno je rezervirano za prijateljski dodir, obiteljsku prisnost, a komunikacijski kanali su oči i uši.
Zaboravljamo koliko nas zanimaju informacije oko nas, koliko smo silno zainteresirani za komunikaciju sa svijetom i drugim osobama, i kako je našem mozgu medij preko kojeg prima informacije manje bitan od samih informacija.
Na pamet mi pada korejski dokumentarni film “Planet puža”, čiji protagonisti su čovjek s gotovo potpunom gluhosljepoćom i njegova čujuća djevojka. Posebno mi je zanimljivo bilo vidjeti kako njih dvoje komuniciraju. On govori jasno kao čujuća osoba, a ona po zglavcima njegovih prstiju tipka prstometom Brailleovog pisača i tako na njegovoj koži oblikuje rečenice. Kao osobi koja se jako puno druži s tipkovnicom, njihova tehnika komunikacije kliknula mi je kao romantična kombinacija bujice riječi koje za mene predstavlja tipkanje, i prisnosti koju njih dvoje imaju kao par, kakva se najviše neposredno izražava kroz dodir.
Što se tiče orijentacije u prostoru mi videći smo nesposobni bez svojih očiju. Kad u eksperimentu zatvorim oči, gubim sigurnost svojih kretnji. Počnem se kretati polako i oprezno napipavati oko sebe, bojim se napraviti nagli pokret da u nešto ne udarim. Ako me nekoliko puta zavrte u krug, više ne znam u kojem smjeru sam okrenut. Sa sluhom je slično, kad u tramvaju u uši stavim slušalice s preglasnom glazbom nekad se nakratko zbunim, jer sam izgubio percepciju polovice svog prostora.
Za mene slikovit primjer kako dodir može igrati vodeću ulogu u percepciji prostora i okoline je ljetošnja šetnja s gluhoslijepim korisnicima kroz labirint od živice. Labirint je posađen u obliku kruga, a kroz njega vodi uska staza kojom se do središta može doći samo uz velika vijuganja. Kroz labirint su korisnici i volonteri prolazili jedan za drugim, u ‘vlakiću’. U takvoj formaciji su nam uz nepredvidiva skretanja i usku stazu svima najbolji vodiči bile ruke na ramenima osobe iza nas, i naše ruke na ramenima osobe ispred nas, a ono što smo vidjeli i čuli nam je puno manje bilo od pomoći.
Iskustva polaznika – Generacija 2011.
Tema: Upoznavanje osjeta dodira
“Što se tiče mojih uvjerenja o osjetu dodira, tu sam uvijek bila rezervirana. Na to sam gledala kao na nešto svoje, osobno. To je još uvijek tako ali shvaćam da ulazim u svijet gluhoslijepih osoba gdje osjet dobiva novo značenje. To je način komunikacije, drugačija kultura i na drugačiji način se na to gleda.” (M.M)
“Bez osjeta vida i sluha, bila sam primorana usmjeriti se na dodir, ali mi je bilo neugodno jednostavno početi dodirivati drugu osobu jer se to u svijetu čujućih i videćih osoba može smatrati nepristojnim. Uz to, imala sam strah da drugu osobu ne dotaknem na mjestu koje joj je neugodno ili koje bi moglo biti protumačeno kao napad na privatnost.” (M.M)
“Kad sam dobila stvar koju ne mogu prepoznati, odnosno, za koju sam mislila da je nikad nisam vidjela, odustala sam od pogađanja što je to. Kad sam na kraju otvorila oči i vidjela predmet koji sam držala u rukama, shvatila sam da sam ga uvijek samo gledala i nikad ga nisam dotaknula, a zbog toga nisam ni razmišljala kakav bi taj predmet bio kada bi se doživio dodirom.” (M.M)
“…kao čujuća osoba, navikla sam informacije o svijetu oko sebe, promjenama i raznoraznim detaljima zahvaćati očima i sluhom. Stoga mi je trebalo više koncentracije i strpljenja da bi percipirala detalje na koje se mogu osloniti pri upoznavanju osobe….ovo iskustvo mi je osvijestilo kako detalje u okolini, ljude, prirod, sve što vidim uzimama zdravo za gotovo; a kada su mi na predavanju oči pokrivene i ne čujem, najmanje sitnice odjednom dobivaju važnost i posebno značenje.” (I.G)
“…u tom trenutku bila sam gluhoslijepa osoba koja je upoznavala osobu do sebe. I tada sam shvatila koliko je neizmjerno bitan osjet dodira te koliko ga često ne smatramo toliko važnim, dok nam on daje mnogo toga.“ (I.G)
“Uvjerenja su uglavnom pogrešna i rezultat su neobraćanja pažnje na osjet dodira te naučenih obrazaca ponašanja i predrasuda. Čovjek po prirodi često koristi dodir da bi osjetio predmete bez ustručavanja, toliko često da nije nii svjestan da koristi dodir i koliko mu je bitan za život.” (S.J)
“Neugodno sam se osjećala kada sam ja trebalo dodirivati druge osobe jer nisam znala kako se osoba u tom trenutku osjeća te prelazim li možda neku granicu koju ne bih trebala. Putem dodira se mogu saznati neke važne informacije o osobi koja dodiruje. Na primjer, primjetila sam da osoba s moje lijeve strane ima vrlo blag i smiren dodir te polaganije kretanje za razliku od osobe s desne strane koja je imala nešto grublji i odlučniji dodir te brže kretnje.” (A.B).
“Neugodnost mi je prouzrokovalo isčekivanje. Vrijeme u kojem nisam znala koliko su čačkalice daleko od mene i kada će me i kojim intenzitetom dotaknuti. Sigurno je da sam razmišljanjem i učenjem o dodiru postala više svjesna i fokusirana na sam osjet dodira, bez obzira što sam i prije znala da nam prenosi pregršt informacija iz okoline. Brže i lakše ću se moći poistovjetiti sa gluhoslijepim osobama, budući da im dodir zamjenjuje vid i sluh, oko i uho.” (M.P)