Na pragu druge polovice dvadesetog stoljeća vodile su se na stručno-znanstvenom području gluhosljepoće brojne rasprave kako ju najbolje definirati. Do danas nema jednoznačne definicije gluhosljepoće. Ipak većina profesionalaca i gluhoslijepih osoba slažu se s tvrdnjom Salamona koji navodi sljedeće: „Bilo je toliko diskusija o tome što je zapravo gluhoća i što je sljepoća i koji sve problemi nastaju kombinacijom tih dvaju hendikepa. Iako će zvučati klišeizirano, moram reći da gluhosljepoću ne čini dvostruko oštećenje – gluhoća pridružena sljepoći. Gluhosljepoća je posebno i potpuno odvojeno oštećenje.“ Shvatljivo je da se gluhosljepoća ne može definirati pridružujući definiciju gluhoće definiciji sljepoće.
Gluhosljepoća je jedinstvena i treba imati jedinstvenu definiciju.
U Hrvatskoj sve do 1994. godine gluhoslijepe osobe nisu bile prepoznate, a o gluhosljepoći se na našim prostorima nije razmišljalo kao o jedinstvenom oštećenju. Te godine, u tada Hrvatskoj udruzi gluhoslijepih osoba Dodir, osmišljena je radna verzija definicije gluhosljepoće i njena primjena za potrebe identifikacije, rehabilitacije, obrazovanja i izobrazbe gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj.
Permanentnim praćenjem razvoja definicije u svijetu, 2002. godine prvobitna radna verzija definicije je proširena i dopunjena te je poslužila kao temeljni dokument za uvrštavanje gluhosljepoće u pojedine zakone.
U lipnju 2003. godine gluhosljepoća je kao jedinstveno oštećenje uvrštena u Zakon o socijalnoj skrbi, Narodne novine, br. 103/03. Službenim dokumentom (524-05/1-2-03-1) Ministarstva rada i socijalne skrbi, Uprava za socijalnu skrb donosi upute o primjeni članka 44., 48. i 58. Zakona o socijalnoj skrbi do izmjene Pravilnika o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima Narodne novine, br. 64/02. Očekuje se da će se u navedeni Pravilnik uvrstiti ovaj prijedlog definicije gluhosljepoće s pripadajućom klasifikacijom:
„Gluhosljepoća je specifično i jedinstveno dvostruko senzoričko oštećenje sluha i vida u različitim mogućim kombinacijama intenziteta i to: nagluhost i slabovidnost, gluhoća i slabovidnost, sljepoća i nagluhost te praktična gluhosljepoća. Gluhoslijepom osobom se može smatrati i ona osoba koja uz postojeću gluhoću/nagluhost ima prognozu progresivnog oštećenja vida ili kad uz postojeću sljepoću/slabovidnost ima prognozu progresivnog oštećenja sluha. Isto tako, u pripadajuće klasifikacijske grupe ubrajaju se i gluhoslijepe osobe s karakterističnim sindromima (Usher sindrom, Charge sindrom)”.
Gluhosljepoća je stanje koje za posljedicu ima teže poteškoće i/ili ograničenja u prirodnom razvoju i funkcioniranju ljudskog bića. Gluhosljepoća može nastati zbog različitih uzroka te može biti urođena ili stečena. Teže poteškoće i/ili ograničenja koje rezultiraju kao posljedica gluhosljepoće manifestiraju se u svakodnevnom životu u zajednici: komunikaciji, pristupu informacijama općenito, kretanju, učenju, školovanju, radnom osposobljavanju, osmišljavanju slobodnog vremena i društvenom životu.
Postoje četiri osnovne kategorije gluhosljepoće temeljene na kombinaciji intenziteta oštećenja vida, odnosno sluha
( gluhoća-sljepoća, nagluhost, slabovidnost, gluhoća-slabovidnost, sljepoća, nagluhost).
Gluhosljepoća se može klasificirati i prema uzrocima nastanka oštećenja vida i sluha. Svaka od njih toliko je različita od druge. Osim toga postoji i daljnja podjela gluhosljepoće s obzirom na vrijeme nastanka oštećenja na stečenu i urođenu gluhosljepoću. Veoma je važno razumjeti i podjelu na urođenu i stečenu gluhosljepoću, jer postoje velike razlike kako u pristupima i načinu edukacije, tako i u načinu komuniciranja i potrebi za podrškom. Glavna razlika između urođene i stečene gluhosljepoće temelji se na formiranju jezičnog sustava komunikacije. Djeca i gluhoslijepe osobe s urođenom gluhosljepoćom imaju velikih poteškoća u usvajanju pojmova i obično se zadržavaju na predmetima značenja, taktilnim i drugim znakovima koje koriste za komuniciranje. Samo mali broj takve djece uspjeva dostići značajan napredak u govornojezičnom razvoju. Osobe sa stečenom gluhosljepoćom obično imaju već formiran jezični sustav pa od trenutka kad ih je zadesila gluhosljepoća zahtijevaju samo određenu modifikaciju, odnosno prilagodbu u komunikaciji s drugim ljudima i pristupima informacijama. Npr. osoba koja je od rođenja gluha usvojila je znakovni jezik kojim se sporazumijevala. Nastankom oštećenja vida nije više u mogućnosti percipirati vizualne znakove, stoga je potrebna modifikacija sa znakovnog jezika na taktilni znakovni jezik. Dakle, gluhoslijepa osoba sada te iste znakove može percipirati taktilnim putem.
Preuzeto:
Tarczay, S. Gluhosljepoća-jedinstveno oštećenje. // Ljetopis socijalnog rada. 14, 1(2001), str. 143-153.