Okrugli stol Dostupnost i pristupačnost informacija i usluga gluhoslijepim i gluhim osobama: Može li hrvatska kvalitetno slijediti europske/medjunarodne smjernice?
Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir je u sklopu projekta Osigurati različite oblike pomoći na području komunikacije s osobama s invaliditetom kako bi se olakšao pristup javnim objektima i prostorima otvorenim za javnost, koji se provodi uz financijsku podršku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a čiji se sadržaj odnosi na provedbu mjere Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, te u sklopu vlastite kampanje Moje pravo na komunikaciju i informaciju, organizirala Okrugli stol Dostupnost i pristupačnost informacija i usluga gluhoslijepim i gluhim osobama: Može li hrvatska kvalitetno slijediti europske/medjunarodne smjernice?, na kojem su brojni uzvanici govorili o utjecaju procesa približavanja EU na ostvarivanje prava gluhoslijepih i gluhih osoba, te su analizirali dostupnost informacija i njihovu pristupačnost u Republici Hrvatskoj danas.
Nazočne je u ime Jadranke Kosor, potpredsjednice Vlade RH i ministrice obitelji, branitelja i medjugeneracijske solidarnosti pozdravio Stjepan Adanić, državni tajnik Ministarstva obitelji, branitelja i medjugeneracijske solidarnosti, a u ime organizatora, Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir, predsjednica udruge Sanja Tarczay. Prvi je govornik bio Zdravko Petak, docent na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a govorio je o procesu stvaranja i oblikovanja javnih politika. O socijalnoj skrbi i aktivnosti u okviru predpristupnog partnerstva EU za RH je govorila Dorica Nikolić, državna tajnica za socijalnu skrb u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. Slijedile su dvije uzvanice iz inozemstva: Maya de Wit, predsjednica Europskog foruma prevoditelja znakovnog jezika
Zaključci Okrugloga stola
Gluhosljepoća kao jedinstveno oštećenje!
– gluhosljepoća po definiciji obuhvaća četiri različite kombinacije i stupnjeve oštećenja sluha i vida te gluhoslijepa osoba nije samo ona koja ništa ne vidi i ne čuje (već i ona koja nešto vidi i nešto čuje)
– nužno je poštivati funkcionalni model invaliditeta, a ne medicinski koji je još uvijek sveprisutan u RH
Korisnici Zakona o znakovnome jeziku
– svaka osoba koja ima oštećenje sluha i/ili vida (gluhoslijepa/gluha/nagluha osoba) ima pravo na prevoditelja ako joj je on potreban za aktivno sudjelovanje i funkcioniranje u društvu
– pravo na prevoditelja ne zasniva se na postocima gubitka sluha/vida (medicinski model) već prema potrebi gluhoslijepe, gluhe i nagluhe osobe za prevoditeljem neovisno o jačini gubitka sluha, odnosno sluha i vida (funkcionalni model)
– naspram situacije u Hrvatskoj, gdje se donosi poseban upravni akt kojime se nastoji gluhoslijepim i gluhim osobama priznati pravo na prevoditelja, europski su modeli fleksibilniji i lišeni nepotrebne administracije (jer se baziraju na funkcionalnome, a ne medicinskome modelu invaliditeta što obvezuje i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)
Terminološka odrednica: prevoditelj ili tumač znakovnoga jezika?
– u Europi ne postoji izraz "tumač" kao što postoji u RH. Europska terminologija poznaje termine "interpreter" (koji se odnosi na prevoditelje govorenih i znakovnih jezika) i "translator" (koji se odnosi na prevoditelje pisanih tekstova)
– gluhoslijepe/gluhe osobe ne prihvaćaju termin "tumač hrvatskoga znakovnog jezika" jer ne žele da im se tumači, odnosno "objašnjava", već žele da im se poruke profesionalno prenose na način da ih mogu razumjeti i zato žele prevoditelje (a ne tumače!) hrvatskoga znakovnog jezika
Edukacija prevoditelja hrvatskoga znakovnog jezika
– edukaciju prevoditelja treba provoditi više institucija/organizacija, a ne samo jedna
– kvalitetno obrazovanje za prevoditelje trebalo bi organizirati u trajanju ne kraćem od 4 godine (u Europi trenutno postoji više od 50 različitih programa edukacije prevoditelja znakovnog jezika, dvogodišnji programi edukacije potpuno se napuštaju jer se smatra kako je to vrijeme prekratko za kvalitetnu edukaciju, a govori se o osnivanju šestogodišnjeg studija)
– prevoditelji osim čujućih, mogu biti i gluhe/nagluhe osobe ako su uspješno završile edukaciju
– nužna je kontinuirana kontrola kvalitete prevodjenja (kontrola se provodi na tri načina: ispitima znanja, stalnim usavršavanjem i ispitivanjem korisnika)
– od izuzetne je važnosti postojanje Registra prevoditelja u koji će ući samo oni stručno osposobljeni za obavljanje toga posla. Time se jamči kvalificiranost i educiranost prevoditelja.
Financiranje prevoditelja hrvatskoga znakovnog jezika
– satnica prevoditelja hrvatskoga znakovnog jezika trebala bi biti na razini satnice prevoditelja drugih stranih jezika
– cijena prevoditelja znakovnoga jezika uvijek je ista bez obzira o kakvoj se situaciji radi (formalnoj ili neformalnoj) jer je kvalitetno prevodjenje uvijek jednako važno te će se na taj način izbjeći da prevoditelji odlučuju što žele, a što ne žele prevoditi (zbog razlika u visini naknade ako bi se prevodjenje u formalnim situacijama više naplaćivalo nego ono u neformalnim)
– satnice prevodjenja znakovnoga jezika razlikuju se diljem Europe te su rezultat pregovora izmedju udruženja i Vlade
– sredstva za financiranje prevoditelja osiguravaju se po modelu jednoga ministarstva kao koordinatora (u RH je to Ministarstvo obitelji, branitelja i medjugeneracijske solidarnosti) dok ostala ministarstva sufinanciraju prema potrebi korisnika (npr. troškove prevodjenja na radnom mjestu snosi poslodavac kojega sufinancira Ministarstvo rada).
