Nerijetko, kada nekoga želimo izbjeći, kada ne želimo upasti u neku nepriliku, kada na nešto nismo pripravni ili kada, jednostavno, želimo pokazati da nas se nešto posve blizu nas ne tiče, ponašamo se kao da nismo ništa vidjeli, kao da ništa nismo čuli. Ponekad to činimo iz plemenitih pobuda. Ne želimo nikome ili, možda, nekome točno određenome dati do znanja da smo zapazili nešto zbog čega bi se tko god mogao postidjeti, naći se u nelagodi. No čini mi se da češće, istina, katkad hotimice, a katkad nehotice, nešto predvidimo ili prečujemo upravo s namjerom da se zaštitimo, da se izbavimo od nepredvidljivog slijeda zbivanja koje bismo mogli potaknuti i nekim običnim i neusiljenim pokretom ili postupkom. Opredjeljujući se između zdušnosti i ranodušnosti, mnogi su, iz razičitih razloga, spremniji pristati na ravnodušnost. Poreći sebe i svoju dušu.
No, ima ljudi koji se ne mogu ponašati kao da nisu vidjeli. Ima ljudi koji se ne mogu ponašati kao da nisu čuli. Jer oni uistinu ne vide. Uistinu ne čuju. Ne vide i ne čuju je to ne mogu. Oni žive u stalnome mraku. ili svojim očima tek nadziru slabo i nejasno svjetlo. Obrise likova. Oni žive u postojanoj tišini. Do njih ne dopiru nikakvi zvukovi. Ili su ti zvukovi posve prigušeni i nerazgovijetni.
Oni žive među nama i razvijaju različite oblike osjetljivosti kako bi nadoknadili ono za što su prikraćeni. I, kako to već biva, ima ih koji unatoč svoje gluhoće čuju možda bolje, nego neki, od nas kojima ništa nedostaje. Osim, možda, nešto srca.
Ne znam koliko vam je poznato da među nama žive i ljudi koji istodobno i ne vide i ne čuju. Žive lišeni svjetlosti i zvuka ili, u jedva boljem slučaju, do njih dopiru tek njihove razgovjetnije ili bljeđe sjene. Dodir je njihovo jedino oko, njihovo jedino uho, a često. i njihov jedini jezik. U našoj domovini, koliko mi je znano, živi njih četrdesetak. To je četrdeset bića. Četrdeset duša. Četrdeset povijesti. Četrdeset svjetova. Pribrojite njima i sve one koji s njima i za njih žive. Ako promislite u duši, razumjet ćete o čemu govorim.
Imati oko i imati uho, ma koliko se to prirodnim činilo, povlastica je koja nije svakome dana. Ali imati oko i uho, a nemati srca, prikraćenost je od koje nema veće.
Svatko je od nas, na načine koji su mu dostupni, pozvan da bude oko i uho onima koji su lišeni vida i sluha. Jednako onima koji naprosto ne vide i ne čuju, ali i onima koji ne žele – ili i ne znaju – vidjeti i čuti. Imati oko i uho za drugoga, napose za one koji su prikraćeni, znači imati srca. Biti čovjek srca. A čovjeku koji ima srce nikada i ni za koga ne može biti ravnodušan i kolikogod je s srcem teže živjeti, toliko je i vrednije.
Stjepan Lice