Liječnike posjećujemo kada sa našim zdravljem nešto nije u redu i ne treba posebno naglašavati koliko je važno da dobijemo sve potrebne informacije i prije samoga posjeta ili pregleda – kako bi se pripremili, ali i poslije – kako bi točno poznavali svoje zdravstveno stanje i bili upoznati sa svim detaljima i koracima koje dalje moramo poduzimati. Zbog specifičnog načina komunikacije, gluhoslijepe osobe često nailaze na nerazumijevanje i bivaju zakinute za potpun pristup informacijama.
Trogodišnji projekt “Zdravstvo za sve – smjernice u radu s gluhoslijepim pacijentima“ provodimo u partnerstvu s našim lokalnim udrugama članicama, a financira ga Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske. Ovim projektom obuhvaćamo čak tri stotine (300) zdravstvenih djelatnika kliničkih ustanova, općih i specijalnih bolnica, liječničkih ustanova i domova zdravlja u šest (6) županija!
Svi će oni biti uključeni u edukaciju o pristupu guhoslijepim pacijentima, sa svrhom podizanja kvalitete zdravstvene zaštite gluhoslijepih osoba.
OPIS SLIKE:
U prednjem planu je papir na kojemu je ispisano svjedočanstvo gluhoslijepe osobe o svom iskustvu sa zdravstvenim djelatnicima prilikom pregleda vida. Papir ispred prsa drži muška osoba,u crnoj majici, na bijeloj pozadini. Ne vidimo lice (identitet) niti ostatk tijela. naglasak je na sadržaju poruke. Crvenim slovima istaknuti su dijelovi teksta koji se žele naglasiti.
Transkript svjedočanstva sa papira:
M.V. (59), gluhoslijepa osoba
Često idem na PREGLED VIDA. Sjednete na stolicu i onda vam govore: POGLEDAJ LIJEVO, POGLEDAJ DESNO, TREPNI, NEMOJ TREPTATI. Svaki put kada bi mi REKLI ŠTO MORAM NAPRAVITI, PREVODITELJICA BI ME POTAPŠALA po ramenu, ja bih dignuo glavu a ona bi mi PREVELA TAKTILNIM ZNAKOVNIM JEZIKOM što su rekli.. pa bih vratio glavu natrag na taj njihov aparat za pregledavanje očiju i TAKO BIH NAPRAVIO ŠTO SU OD MENE NA PREGLEDU TRAŽILI.
To je užasno SPORO TEKLO i MOJOJ PREVODITELJICI SU REKLI DA PRESTANE PREVODITI. Ona se prvo nije snašla pa je napravila kako joj je rekao, sve dok me doktor nije počeo trkati po ramenu svaki put kada je htio da nešto napravim.
Prevoditeljica je to onda zaustavila i objasnila da PRVO MORAMO DOGOVORITI ZNAKOVE KOJI BI MI SE MOGLI PISATI PO LEĐIMA KAKO BISMO MOGLI KOMUNICIRATI. Prevoditeljica mi je rekla da joj se čini da je DOKTOR DOSTA NERVOZAN I DA GA ŽIVCIRA STO OVAJ PREGLED TAKO DUGO TRAJE, no ja sam onda objasnio da je OVO ZA MENE JEDINI NAČIN KOMUNIKACIJE. Glupo je da me udara po ramenu ako ja onda MORAM POGAĐATI STO MORAM NAPRAVIT.
Važno je da prevoditelj i ja znamo što možemo očekivatikako bismo se dogovorili. AKO NE ZNAMO, ONDA JE VAŽNO DA SE SVE SMIRENO OBJASNI I KAŽE. Ja NE MOGU funkcionirati KAO I DRUGI.
